A+ R A-

Sjećanje jedne rukometašice: Zlatno nebo našeg djetinjstva

Odakle početi? Kako započeti veliku priču koja živi u našim srcima od tih ranih dana kada nas je jedan veliki zaljubljenik u rukomet, naš Pavlek, naš drugi tata kako smo ga voljele zvati, odkad nas je on okupio i zarazio tom svojom istom ljubavlju prema lopti i rukometu.

Tekst ustupljen portalu Svijet Rukometa

Nema tih stranica i listova papira na koje bi stale sve naše uspomene, emocije, pobjede, medalje, anegdote i neviđene budalaštine koje smo pravile, ali isto tako i teški trenuci, porazi, tuga i briga. Ali ovih drugih je bilo manje, mnogo manje u našim bezbrižnim dječijim glavama kojima je tad jedino bilo bitno da smo svi na okupu i da je lopta sa nama. 

Nekako prva sjećanja me vraćaju u period kad smo sve bile djevojčice od 11-12 godina. Igrala su se međuškolska takmičenja u rukometu i sjećam se kao sad riječi mog nastavnika fizičkog koji nas je spremao za najopasnijeg protivnika među svim školama, OŠ “Ivo Andrić”. Već tada je ta škola važila za kolijevku banjalučkog rukometa odakle su potekli mnogi rukometni talenti. A sve to opet zahvaljujući vječitom sanjaru banjalučkog zlatnog doba rukometa - Pavleku. Svojim oštrim okom je tačno odmah znao prepoznati dječake i djevojčice kojima se lopta nazire u srcu. I skoro pa nikad nije ni pogriješio u svojoj procjeni. Igrom slučaja, prepoznao je i mene kao jedno svoje dijete i priključio me ostatku ekipe koju su mahom činile djevojčice iz škole "Ivo Andrić". Pamtim te trenutke dječije  nelagode jer ne znam ama baš nikoga na tom prvom treningu, straha od nepoznatog. Ali strah je nestao čim smo napravile prvo dodavanje loptom. Ugušio se i nestao u moru sretnih osmjeha i povika dok smo trčale po školskom terenu, dok smo se, kako je to Pavlek znao reći, igrale rukometa. Jer mi i jesmo bili djeca tad, djevojčice koje su započinjale već tada na tom betonu nešto veliko. Samo tad niko nije mogao ni naslutiti gdje će nas ta ljubav prema lopti odvesti. Niko nije mogao ni sanjati da će te male djevojčice stasati u zlatne desnice i ljevice koje će kasnije klesati priče u rukometne anale za neka buduća pokoljenja. Niko nije očekivao da će pored svoje porodice kući, dobiti još jednu, samo mnogobrojniju. Da, to smo bili i u to smo stasali, u pravu ekipu, u tim kojeg veže nešto mnogo jače od bilo kakvog ugovora, u rukometno čedo naših trenera - ŽRK BORAC.

Teško je nabrojati sve pobjede i  poraze, sve istrčane kilometre i sve dodane lopte. Svaka od nas nosi u srcu svaki trenutak djetinjstva i odrastanja uz teren, trening i loptu. Sjećam se da nam je jedan od nedostižnih protivnika tad bio ŽRK “Boksit” iz Milića. I redovno smo gubile od njih, jer su prije svega bile mnogo starija i iskusnija ekipa od nas djevojčuraka. Međutim, došao je dan kad smo i mi “osice” kako su nas tad zvali zbog žutih dresova koje smo jedine imale, stasale u dostojnog protivnika i izašle u gostima na megdan. Ne sjećam se tačno koja je to godina bila, ali pamtim skoro svaki minut te utakmice. Tribine dupke pune protivničkih navijača, a mi naspram njih tako male i zanemarive. Međutim naše srce je kucalo jače, naše noge su trčale brže, naša odbrana je bila kao čelična ograda od koju se sve odbijalo. U glavi mi i danas odzvanjaju povici našeg kapitena kako urla u odbrani “ne daj joj!”, “stisni!”. I nismo dale. Srce je kucalo u ritmu lopte. I tad i bezbroj puta poslije.

To je samo jedan mali djelić, jedan mali komadić mozaika koji smo zajedno stvorile i obojile banjalučko rukometno nebo nekim drugim bojama.

Gdje je sve ostalo… Bezbrojna putovanja autobusom unutar naše bivše države i Evrope - Španija, Mađarska, Grčka, Andora, Italija, hiljade i hiljade kilometara provedenih u smijehu i glupiranju, u pjevanju samo nama znanih pjesama koje smo naravno same komponovale. Pa da, sve smo bile multitalenti za nevidjene ludosti i gluposti. Koje nikada, ali ama baš nikada nećemo zaboraviti. Kako zaboraviti trening pod svijećama u ratna vremena? Ili lopte krpenjače koje smo same pravile jer nismo imale bolje? Kako zaboraviti recimo zimske pripreme u Kneževu gdje je jutarnji futing podrazumjevao razgrtanje snijega od metar i po u šuškavcu i patikama? Ili recimo neki ničim izazvani odlazak u neki šumski kamp u Priječanima ili Riječanima, više se ne sjećam tačno, gdje sam 7 dana spavala sa Tenkinom gljivom koju je ponijela u vangli i dva puta dnevno je zalijevala čajem?! Ko bi zaboravio našeg neponovljivog Proku i njegovu čuvenu uzrečicu “Gospođo Mozak”! Trčanja na Trešnjik i Šehitluke uz vježbe snage na proplanku sa balvanima i panjevima, poslije čega slijedi branje čaja i ljekovitog bilja na padinama Ponira?!  Trening na vojnom poligonu gdje je svaka imala svoje drvo, bor koji je morala sat vremena fintirati?! Temeljno i do detalja isplanirano bjekstvo nakon povečerja iz hotela u Dvorovima zarad gustog od jagode sa šlagom u lokalnom diskaću, gdje nas na izlazu iz lifta iz kojeg smo se šunjale u Steven Seagal stilu, dočekuje niko drugi nego Mitar Mirić.

Vjerujte mi, to se ne zaboravlja. Kažem opet, nema tih stranica i tih listova hartije u koje bi sve to stalo…

Sad kad pogledam unazad srce mi je puno. I duša mi je puna. Sretna sam i ponosna što sam bila privilegovana da imam takvo djetinjstvo i takvo odrastanje. Što sam bila dio tima gdje smo sve bile sestre po lopti i po žuljevima na rukama. Što sam bila dio ekipe gdje smo sve dijelile nesebično, i sreću i tugu, prva zaljubljivana i prve velike životne bitke. Što smo izgarale zajedno u svakom napadu i svakoj odbrani. Što nas je naš Pavlek spojio neraskidivim sponama, naučio nas prve finte, pasove i korake, probudio u nama ljubav prema lopti, tjerao nas da budemo odlični đaci, savjetovao nas očinski kad god je trebalo i volio nas sve do jedne.

Vjerovali vi meni ili ne, i dan danas kad se zadesim u dvorani “Borik” na nekoj rukometnoj utakmici koju sam došla da odgledam sa tribina po kojima smo nekad trčali, dovoljno je samo da čujem onaj prvi zvuk pištaljke. I to je to. Magija počinje. Zažmirim. I sve ste tu. Moja Pčeli, Savsi, Trnjak, Kapiten, Tenka, Mirsi, Popovićka, Čvoka, Pupićka, Marinko, Mitrovićka, Džibi, Lela, Vladana, naše Nede, Kekićke, itd…. I srce i noge su dole na terenu, trče u napad, trče u odbranu, trče da odbrane naše zlatno doba od zaborava...

Stanislava Staša Panić