A+ R A-

Šezdeset godina RK Mlada Bosna - Željezničar (4): Najbolji je bio Idžaković

Druga polovina šezdesetih godina u jugoslovenskom rukometu protekla je u dominaciji hrvatskih klubova, koje je samo 1969. godine prekinula ekipa iz, kako su simpatično zvali, najslađeg mjesta u državi - Crvenke.

Titule su redom osvajali Zagreb i  Medvešćak, a zatim su primat preuzeli sjajni igrači bjelovarskog Partizana, predvođeni nenadmašnim Hrvojem Horvatom. Rukometaši Mlade Bosne su većinom bili u gornjem dijelu tabele, plasiravši se između četvrtog i osmog mjesta.

Predvodnik generacije

Stara garda se povukla sa scene, a novu je predvodio Memnun Idžaković Čuna, igrač koji je život podredio rukometu i koji je svaku utakmicu doživljavao kao biti ili ne biti. Sjajni šuter znao je o ovoj igri gotovo sve. Bio je i nenandmašni eretaš kada je trebalo, a njegove šraube su oduševljavale gledaoce na svim stadionima širom bivše nam države. Debitovao je u reprezentaciji 1962. sa 19 godina i odigrao 39 utakmica. Mogao je daleko više, ali je došao u sukob sa tadašnjim selektorom i trenerom, Ivanom Snojem i Vladom Štenclom. Tako je njegova reprezentativna karijera prerano završena kada je bio u najboljim igračkim  godinama.

Mogao je Idžaković da bude i fudbalski golman, i atletičar i bokser... Jednostavno, bio je rođen da bude sportista. Vježbao je mnogo i uvijek je želio da bude u svemu najbolji. Nije volio da gubi ni kada je igrao basketa sa rajom u Fisu. Ta osobina mu je ponekad stvarala i nevolje, a kako je nekada prilično burno reagovao, bilo je i mnogo onih koji ga nisu previše cijenili. No, bez obzira na sve, Čuna je bio sigurno najkompletniji igrač koji je ikada zaigrao na ovim prostorima.

"Mogu pričati šta hoće, ali da nije bilo Idžakovića Mlada Bosna sigurno ne bi bila ono što jeste, jedan od najcjenjenijih klubova na ovim prostorima", priča Bakir Rudić. "Čuna je bio najbolji igrač, prvi strijelac, a mi smo mu bili dobri saigrači. Davao je i po desetak golova, mi ostali bi pridodali pokoji i - pobjeđivali smo."

Volio je Idžaković da se nadigrava sa svakim, ali isto tako nesebično je pokazivao svoje znanje mladima. Jedno vrijeme je bio i trener juniora, kada se ustajalo u pet ujutro da bi se stiglo na trening u šest, jer je zbog zauzetosti terena u Fisu, gdje su trenirali rukometaši, košarkaši i odbojkaši, muškarci i žene, brojnih sarajevskih klubova. Teško je sada i pomisliti da bi neko od ovih današnjih talentovanih dječaka ili djevojčica i pomislio da ustane, a kamoli da trenira u to vrijeme.    

Taj završetak šezdesetih godina bilo je još uvijek doba, bar u Sarajevu, kada se rukomet igrao iz ljubavi. Bilo je to doba romantizma, nije još uvijek bilo nekakvih naknada za igranje, a stipendije su bile toliko simbolične da su mogle poslužiti da se plati samo pokoja kafa. To nije smetalo Idžakoviću, Zagorcu, Pilipoviću, Rudiću, Glasoviću, Turanjaninu, Dizdaru, Papiću, Haliloviću, Polimcu, Čengiću, Pizoviću, Efendiću, Ćustoviću, braći Kulenović, braći Benco i ostalima da treniraju više nego ozbiljno da ostvaruju pobjede i u duelima sa objektivno jačim  protivnicima.           

Prvomajski turniri

No, bilo je to i doba kada su se organizovali Prvomajski turniri, a u Fisu su gostovale najbolje ekipe i igrači svijeta. Bilo je to vrijeme kada se uživalo u ljepoti igre, kada su se na izlizanom asfaltu Fisa vidjeli gotovo čudnovati potezi i golovi, na kojima bi im mogli pozavidjeli i mnogi današnji asovi. Ako nije bilo naknada za uložene napore, tadašnjim generacijama ostale su uspomene na mnoge turneje po evropskim zemljama, jer je jugoslovenki rukomet bio na cijeni kao jedan od najmaštovitijih.  

Ipak, sa porastom popularnosti profesionalizam je sve više kucao na rukometna vrata. Osim skandinavskih zemalja, SR Njemačke i zemalja tadašnjeg istočnog bloka, ova igra je sve više sticala poklonika u Španiji i Francuskoj. Da bi se održalo u društvu najboljih trebalo je početi trenirati i sedam, osam puta na dan. 

Početak sedamdesetih godina na ovim našim priostrima je donesena odluka da se zbog lakšeg finansiranja oforme jaka sportska društva. Tako je donesena odluka da se sportisti i sportistkinje iz klubova koji su nosili naziv Mlada Bosna priključe daleko većoj porodici Sportskog društva Željezničar. Mlada Bosna je otišla u historiju, a od 18. maja 1970. godine klub egzistira kao Željezničar. Počela je nova era uspjeha.

Akcija iz snova 

Idžaković je uvijek želio da u igru unese neke novine kako bi digao publiku na noge.

"Čuna je bio nenadmašni majstor iprovizacije", priča Rudić. "tako mu je jednom sinula ideja da ispred protivničke odbrane klekne na "sve četiri", a da se ja odrazim sa njegovih leđa i šutiram. To smo i sporoveli u djelo, a protivnici su samo nijemo posmatrali šta radimo. Nažalost, sudija je gol poništio zbog 'nesportske igre', mada ni sada ne znam šta je tu bilo nesportsko."        

Svijet Rukometa | Oslobodjenje