A+ R A-

Legendarni šuter britkog pera

Zvao me je Brate... I ja sam njega zvao Brate! Iz poštovanja prema njegovim godinama, ali i činjenici da smo se često susretali u vjerskoj bogomolji, nisam mogao da ga zovem nadimkom kojim ga je zvalo pola Šehera... Careva džamija u Sarajevu, podne-namazi, 2008. godina. Selam za selam, koju progovorimo, razmijenimo mišljenja... Istina, više na temu vjere. Skoro pa nikako o sportu.

Prve starke u Sarajevu

Upravo te posljednje godine njegovog života pričali smo najviše o njegovim fantastičnim tekstovima u Oslobođenju. Posebno me je dojmila jedna reportaža iz Dalmacije o ostacima islama u zapadnom susjedstvu.

Memnun Idžaković, osim što je bio odličan rukometaš, bio je sjajan novinar. Ali ovom prilikom plovimo njegovim sportskim, a ne novinarskim vremeplovom. 

Imalo se svašta, pri brojnim susretima na sarajevskim ulicama i okupljalištima raje, pričati sa Idžakovićem, o starim, ali i aktuelnim sportskim događanjima, no ova bh. rukometna legenda nikada nije željela davati zvanični intervju. Diktafon, mikrofon, kamera nikada nisu smjeli biti upaljeni.

"Brate moj, imam svoje razloge. Ti svoj posao radi, ja to cijenim. Pa dobro znaš da i sam to volim raditi, pisati, ali nemoj me, Boga ti, nikada intervjuisati. Al' šta god ti trebalo, Brate, savjet ili bilo šta, tu sam", uvijek je govorio Memnun Idžaković, čovjek koji nam je donio prve popularne starke u bh. prijestolnicu. 

Jedan od najvećih

Pripadam onoj generaciji poslijeratnih bh. novinara koja ga, nažalost, nije imala priliku gledati uživo, ali su mi mnogi njegovi savremenici pričali da je bio jedan od najvećih koje smo imali.

"Memnun Idžaković je naš najbolji igrač kojeg smo ikada imali. Na njegovim leđima je nastao i opstao naš sarajevski rukomet. Meni je bila velika čast i zadovoljstvo što smo zajedno igrali. Nažalost, kod nas kada neko umre, kao da nikada nije postojao", kaže Gordan Žigić Žiga. 

I u pravu je nekadašnji Idžakovićev saigrač Žigić. Jer, Delibašića, Ferhatovića, Idžakovića se sjetimo samo kad su njihove godišnjice smrti. Iako su to naše istinske legende, našeg Šehera, naše Bosne i Hercegovine.

Jer, odigrati na hiljade utakmica i postići preko 10.000 golova, tu statistiku nikada ne smijemo zaboraviti. A tu rukometnu historiju je upravo pisao legendarni Memnun Idžaković. I evo, sad ću po prvi put javno izgovoriti - Čuna, kako su ga zvali oni što ga vole. Iako, ne znam kad i kako je dobio taj nadimak. 

Igrao za raju

Osim u Carevoj džamiji, često smo se susretali i u legendarnom FIS-u, gdje bi svojevremeno sam Idžaković na treningu znao loptom sto puta zaredom pogoditi isto mjesto na stativi. Svi njegovi savremenici kažu, Memnun je igrao za raju, volio je zabaviti i publiku i sebe. Duhovitosti mu nikada nije nedostajalo. 

U svojoj rukometnoj karijeri nastupao je za Mladu Bosnu i Željezničar. Za reprezentaciju bivše nam države odigrao je svega 39 utakmica. Nažalost, u Münchenu 1972, kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, nije ga bilo. Inače, mogao je mnogo više, ali kažu da ga je plahovita narav itekako koštala još uspješnije karijere. Međutim, Idžaković se nije želio mijenjati. To je bio on.

Nakon igračke karijere, postaje vrsno novinarsko pero, bez dlake na jeziku. Za vrijeme agresije na BiH stao je u odbranu nam jedne i jedine. Umro je u 66. godini, 25. oktobra 2008. Nek' ti je vječni rahmet, Brate! 

IDŽAKOVIĆ & ARSLANAGIĆ

"Memnun Idžaković je bio veliki igrač, sjajan šuter. Znao sam mu skinuti po tri penala na utakmici, pa mi se znao svetiti četvrtim, gađajući me direkt u glavu", sjeća se Abaz Arslanagić, nekadašnji reprezentativac bivše SFRJ i selektor BiH.

OSEBUJAN STIL PISANJA

Memnun Idžaković je novinarsku karijeru počeo 1974. godine, a nakon tri mjeseca, njegovi mentori u Oslobođenju su kazali: 

"Treba ga čuvati, njegovati, sjajan je, ima osebujan stil, jezgrovitu rečenicu, zanimljiv način interpretacije sportskih događanja".

SJEĆANJE NA IDŽAKOVIĆA, GOLIĆA...

Prije nepune tri godine, Rukometni savez BiH je organizirao prijateljske utakmice sa reprezentacijom Crne Gore u Sarajevu. Te dvije utakmice su odigrane u čast preminulih bh. rukometaša: Memnuna Idžakovića, Momira Golića, Jefte Perišića, Rusmira Delahmetović i Gorana Čengića.

Izvor: Oslobodjenje.ba