A+ R A-

Priča o Srđanu Praljku - Šjoru

Šjor je živio u Visokom. Iz sarajevske Mlade Bosne (kasnije Željezničara) postavili su ga da vodi klub koji je finansirala komuna. Tako se tada govorilo, a fabrike kože i tekstila, kasnije i prehrambene industrije, su finansirale klub.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Sjedim u desetom redu novinarskih mjesta u Dohi, u luksuznoj stolici, upravo sam odgledao utakmicu Danska – Rusija, i čekam da na binu izađe Pharell Williams. On je, kažu, velika svjetska zvijezda, a organizator ovog Svjetskog rukometnog prvenstva ga je nafatao da malo zabavi raju, u manje-više praznim dvoranama. I pogodio je: Svjetsko prvenstvo, valjda, neograničenog budžeta prvi put je napunilo dvoranu, i to koncertom. Kad ne ide posao (a rukomet ovdje malo ko prati) ide zabava. I to sv(j)etska.

U rukometu nikada nije bilo (velikih) para, taj je sport uvijek kuburio s rentabilnošću i profitabilnošću i kaskao za fudbalom i košarkom. U vrijeme kad sam se ja zapetljao u njega – a nije bilo druge, jer i rahmetli otac ga je igrao i kući spominjao, a FIS je bio tako prokleto blizu – nas, tadašnje juniore Bosne trenirao je Šjor. Po dalmatinski to znači gospodin, porijeklo je dakako, italijansko, a u njegovu je slučaju apsolutno ispunjavalo značenje.

Ne znam koliko je danas onih koji ga pamte, ali ko je imao sreće da mu on uđe u život, pamtit će ga do kraja života. Srđan Praljak, tako se, naime zvao, u Bosnu je došao iz Kaštela kod Splita, odakle mu je bila mati. Oca je izgubio, nikada se nije vratio iz partizana, a ta djeca su u onom sistemu mogla biti privilegirana. On nije, izabrao je svoj put, i za rukometom – svojom jedinom ljubavlju došao u Sarajevo. Tada se u Sarajevo dolazilo sa svih strana, i tad je, barem s ove vremenske distance, taj grad bio činjenica vrijedna provođenja cijeloga života u njemu.

Danas je Sarajevo nešto drugo, oni koji ga pamte iz toga doba rekli bi – nešto tuđe i nešto veliko –a tu širinu i blagost koju je grad imao davali su ljudi poput njega, Šjora. Ljudi velikog znanja, širine i neke unutarnje dobrote, koja je sijala iz onih njegovih plavih očiju. Izgledao je star, mnogo stariji nego što je zapravo bio, sjedokos i izboran, u onoj bordo trenirci s bijelim natpisom “Bosna” na leđima. To je jedna od najvažnijih slika moje tinejdžerske dobi. Rukomet je tada u Jugoslaviji bio popularan skoro kao i košarka, bili smo svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, i takmičiti se u tom sportu je, jednostavno, značilo – ma, da se ne lažemo, biti frajer u svijetu u kojem si (od)rastao.

Komuna, Bukowski i Smoje

Šjor je živio u Visokom. Iz sarajevske Mlade Bosne (kasnije Željezničara) postavili su ga da vodi klub koji je finansirala komuna. Tako se tada govorilo, a fabrike kože i tekstila, kasnije i prehrambene industrije, su finansirale klub. Rukomet je uvijek bio sport “manjih” sredina – centri  u BiH bili su u Doboju, Zavidovićima, Goraždu, naravno Banjoj Luci, u Jugoslaviji su po tome bili poznati Bjelovar, Celje ili Šabac. U glavnim gradovima republika su, istina, postojali klubovi, koji bi tu i tamo napravili rezultat, ali većina njihovih igrača dolazila je iz juniorskog pogona koji je na republičkom, i kasnije na saveznom nivou vodio Šjor.

Ideologija zdravog života, tako precijenjena u današnjem vremenu, za njega kao da nije važila. Sa skoro pedeset ljeta mogao je deset puta zaredom pogoditi loptom u isto mjesto, i prosto je bila nevjerovatna transformacija tog suhog, naizgled oronulog čovjeka u atletu animalnih pokreta i instinkta.

U današnje vrijeme trener ne bi mogao tako izgledati: sijed, izboranog lica, izraza koji bi najtačnije bilo opisati kao Nešto (Netko?) između Miljenka Smoje i Charlesa Bukowskog, sijedog, dragog “fakina” koji je prošao sve. Imao je “porok”, i u njemu, kao i u poslu bio strastven. Pušio je oko dvije kutije uglavnom niške “Drine” bez filtera, uvijek, čak i dok bi stajao na treningu pokraj aut linije, i govorio savjete igračima ili ih kudio. Nas, svoje igrače nikada nije hvalio, ali bismo u odsustvu, ili mnogo kasnije čuli da je govorio najbolje o nama: i tu je bio pravi Bosanac, i uzeo adete da čovjeku i djetetu ne govoriš dobro, i ne hvališ ga, da se ne “uzdigne”. Jer, u Bosni, svi, naizgled, moramo biti “isti”, a individualnost se plaća najskupljom cijenom – samoćom. I prešućivanjem.

Danas su rukometni treneri, uglavnom, poznati svijetu, što bi se reklo, javnost ih prepoznaje. Nekad nije bilo tako, jer se teško dolazilo do vrhunskih dvorana i punog gledališta. Iz današnje perspektive je nezamislivo da je utakmice u Šapcu, Bitoli, Bjelovaru ili Nišu gledalo od tri do pet hiljada ljudi, a da ih je još toliko znalo ostati pred dvoranom. U zemlji olimpijskog pobjednika i svjetskog prvaka.

Nama, koji nismo bili vrhunski, nego prosječni, ostajale su “male” lige: utakmice u često praznim i hladnim dvoranama, putovanje autobusima, mali broj gledalaca. No, bili smo sretni: igrajući na otvorenom, nekad po kiši, bez ikakve nadoknade, onako, iz čiste ljubavi prema igri od koje bi se često kući vraćali modri, prebijeni, učili smo nešto o etici, u kojoj tačno znaš kad si izgubio zato što si kriv, a kad te je neko pokrao, šta je fer, a šta nije, i ko je prava vrijednost, a ko lažna veličina. Svemu tome učio nas je Šjor, s onom vječnom cigarom, pljuckajući male ostatke duhane, stalno bi, kao mantru ponavljao dvije riječi – “jebi ga”.  Nije vozio automobil, svaki dan bi iz Visokog putovao autobusom i dolazio na treninge, vodio je i juniorsku i seniorsku ekipu, u situaciji koja nikako nije bila sjajna.

Ne ljuti velikog brata

Naime, rukometni klub “Bosna” imao je nesreću u sreći da je njegov košarkaški “brat” bio prvak Jugoslavije i Evrope, i da je samim većina sredstava, pažnje i slave odlazila u košarkašku dvoranu. Za rukomet je ostajala samo ljubav.

Negdje “na višem nivou” odlučeno je da je glavnome gradu dovoljan jedan rukometni prvoligaš, Željezničar. Šjor, koji po sebi nije bio pretjerano ambiciozan, stvarao je igrače, i vodio Bosnu koja, nominalno, jeste igrala treću ligu ali je znala imati zaista sjajne igrače. Svake dvije ili tri godine, Šjor bi “izbacio” juniorsku reprezentaciju BiH od koje bi nekoliko igrača postalo jugoreprezentativci. Taj red imena zaista je bio beskrajan: od Zdene Antovića, preko Rusmira Delahmetovića, Brace Glasovića Nenada Maksimovića, Ranka Božinovića, Željka Antovića, Mirka Bašića, Jasmina Mrkonje, Senjanina Maglajlije, Bilala Šumana, i desetina imena koja (rukometni) svijet pamti, prošla su kroz njegove ruke. I još mnogo onih koji nisu bili vrhunski, i čija vam imena neće mnogo značiti, ali im je životnu filozofiju, i nešto kruha u ruke usadio upravo Šjor. Nikad nije govorio mnogo, i sada znam zašto: dosta vremena je provodio sam, u putovanju i čekanju, razmišljajući kako da navede igrače da sami shvate kako trebaju igrati, jer je sportski dar zapravo pitanje što bržeg usvajanja i ponavljanja onoga što vidiš ili ti neko pokaže.

Ce quell sela signifie “yebi ga”?

Imao je poštapalicu “jebi ga”, koju je svako malo ponavljao, i njegove bi rečenice najčešće izgledale ovako:

“Nemoj, pu pu pu, jebi ga, ići u desnu stranu vidiš da je čovjek tu jači, nego pu pu, jebi ga, zabodi brzo lijevo i daj desno. Je l’ to, pu pu pu, jebi ga, tako teško!?”

Ako biste znali razumjeti šta vam hoće reći, situacije su se same otvarale: imao je neku mogućnost čitanja igre i vidio je više od svih ostalih.

Takve u drugim segmentima ljudskog života, važnijim od rukometa zovu – vizionarima.  On je živio svoj mudrački život na terenu FIS-a, u Skenderiji u Visokom, Zavidovićima, Maglaju, Doboju okupljao djecu i od njih pravio ljude, dobre ili loše, zavisno od toga kakav je bio materijal.

Šjoru se malo pred početak rata, u 55. godini života, naivnom kao i svi mi ostali koji smo se od straha nadali da rata neće biti – desilo da ponovo preuzme visočku Bosnu. S druge strane, mudrac kakav je on, znao je da ukoliko bude rata, najbolje je biti kući. Kad se zakuhalo, i kad više nije bilo natrag, sjetio ga se neko od njegovih igrača, i preporučio da vodi drugoligašku ekipu u Sloveniji, u Škofjoj Loki. Neko je od raje doturio da je Šjor u “Šeširu” u Škofjoj Loki, i da ima između 800 i 1000 gledalaca, a da tamo imaju košarku u prvoj ligi i 300 gledalaca.

Nasmijao sam se: ista sudbina. Opet košarka preča. Otišao sam ga vidjeti, tamo me je dočekao stari fakin, izgrlili smo se i izljubili, i ponovo otišli svako na svoju stranu.

Na konferenciji za štampu tuniske reprezentacije selektor Sead Hasanefendić izazivao je salve smijeha novinara jer je u “pola” svake druge rečenice na francuskom govorio – “jebi ga”. Mi smo padali od smijeha, a francuskim i tuniskim novinarima je opadala kosa, dok bi dešifrirali rečenice. U jednom trenutku jedan je iznervirano rekao:

“Nous ne savon pas ce que veut dire ‘jebi ga’. Pouve vous nous le traduire?”(Mi ne znamo šta znači “jebi ga”, možete li nam prevesti zašto to stalno govorite?)

Sejo je u odgovor opet krenuo s “jebi ga”, i nastavio objašnjavati na francuskom. Nama je samo namignuo složio onu grimasu – “oni, to ionako, ne bi razumjeli”.

Naši životi, kusur bogatih

Pod stare dane, prije desetak godina, bio je i ovdje u Kataru. Često s desetog sprata gledam u pustinju, I razmišljam o tome kako su organizatori ovdje uspjeli napraviti organizacijski skoro savršeno prvenstvo, ali bez publike, i bez one groznice koja prati svako veliko takmičenje. Jer, zemlji s najvećim rastom GDP-a na svijetu je jedno svjetsko prvenstvo u rukometu više ili manje – praktično, sitniš. A nekome, poput Šjora, rukomet je, praktično, bio i ostao čitav život.

Ovdje, u zemlji skoro apsolutnog bogatstva često se sjetim priče koju mi je ispričao Šjor. U počecima napada na Sarajevo, dogodilo se da dvojica njegovih igrača budu na suprotnim stranama. Prvi, golman A. kojeg često srećem i vrlo mi je drag, ostao je u gradu, dok se drugi S., srednji vanjski, priključio Vojsci Republike Srpske i otišao bombardirati grad. U jednom trenutku A. je na liniji kroz optički nišan ugledao S.-a, držao ga neko vrijeme na onom križiću koji znamo iz filmova. Ko zna šta je sve prolazilo kroz glavu A.-u dok je gledao svog suigrača preko nišana? Koji sve momenti s treninga i utakmica, koja sve paramparčad kristalne kugle krhkog prijateljstva koja se razbila zbog budalaštine kakva je zakašnjelo “nacionalno oslobođenje”. Bilo kako bilo, A. nije povukao oroz, spustio je pušku, i vratio se nazad u prostoriju s koje se išlo na položaje. Njegovi suborci su kasnije svjedočili da je udarao i sebe i sve unaokolo, sam u sobi i ponavljao:

“Idiote, kretenu, maloumniče, on da je tebe imao na nišanu, ubio bi te! Sad bi travu odozdo gled’o.”

Slušao sam otvorenih usta šta govori Šjor, i mislio o tome kako A. nije povukao oroz zato što je to da se i u velikom zlu može biti dobar, veći od života, naučio upravo on – Šjor. Doduše, ne bi to moglo tako da A. to nije imao u sebi, ali možete mi vjerovati.

Gledao sam Šjora na odlasku, a on se smijao onim svojim plavim očima, i smješkao se kroz dim cigarete:

“Jedva čekam da sve prođe, da sretnem A., da mu kažem kako sam čuo priču da ga je S. imao na nišanu, ali da nije povukao obarač.”

Gorko smo se nasmijali, obojica, a on se uozbiljio:

“U ovakvim vremenima se treba čuvati: jedina granica koja postoji je ona između dobra i zla. Jer, moral je promjenljiva kategorija, danas je nešto moralno u nekom društvu, a sutra nije. A etika je nepromjenljiva: dobro je dobro, a zlo je zlo. Uvijek.”

Ako tamo negdje iza sedam mora odavde, u Rijeci, sretnete osamdesetogodišnjeg penzionera čija blago povijena figura njegovim susjedima i slučajnim prolaznicima ne odaje da je nekada bio veliki sportista i trener, a zovu ga Šjor – pozdravite ga. I znajte da je malo ljudi na svijetu čiji je nadimak tako tačno i potpuno ispunjen sadržajem.

Gospodin, i učitelj života.

Kojeg u pričama na Svjetskom prvenstvu spominjemo svakog dana. Živ i zdrav da si, stari pokvarenjače, svi mi kojima si prošao kroz život, još te uvijek, jebi ga, volimo.

Izvor: Ahmed Burić | Radiosarajevo.ba