A+ R A-

Lino Červar objasnio: Kada ste od Karabatića čuli da je umoran?

Kad smo ga nazvali, nije zvučao presretno. A kako i bi? Ono što se dogodilo hrvatskim rukometašima u zadnje dvije utakmice u Francuskoj nikog nije ostavilo ravnodušnim, a kako bi čovjeka koji je prije 14 godina preporodio hrvatski rukomet i s dna ga je doveo na sam vrh.

Lino Červar bio je tužan. Poraze protiv Norveške i Slovenije vjerojatno nitko ne može argumentirano objasniti. Takve se utakmice odigraju valjda jednom u 20 godina. Čak ni Lino nije znao točno detektirati što se, dovraga, dogodilo. Ipak, analiza koju nam je dao zanimljiva je i vjerujemo da puno toga objašnjava. 

''Ne mogu vam objasniti koliko sam tužan i razočaran. Imali smo srebro u rukama, a kući se vraćamo bez ičega. U dva dana dva onakva poraza. Nevjerojatno. Naravno da ne mogu biti ravnodušan. Osam godina vodio sam Hrvatsku, imali smo toliko divnih trenutaka, a dobar dio igrača koji danas igraju u reprezentaciji moji su igrači. Užasno mi je bilo gledati ih onako dotučene. Takve situacije događaju se jako rijetko na reprezentativnom nivou. U Ligi prvaka još tu i tamo možemo svjedočiti čudesnim preokretima poput ovog slovenskog, a na turnirima reprezentacija i još k tome na vrhunskoj razini, to je vrlo rijetko. 

''Ne mogu objasniti što se dogodilo, bili smo neporezni'' 

Znam da možda nije korektno od mene da sad pametujem i glumim generala nakon bitke, no moram biti iskren i kazati kako nismo bili oprezni. To je činjenica. Meni je žao momaka, njima je sad najteže, ali to se mora priznati. Ne mogu objasniti kako je moguće da smo propustili onakvu prednost. Jasno mi je da je momčad bila šokirana nakon onakva poraza s Norveškom. Mogu i razumjeti da su bili umorni, prazni. Ali doći kući s medaljom i bez nje, nije ista stvar'', bili su prvi dojmovi Line Červara.

Simptomatično je to da se u hrvatskom sportu, posebno u rukometu, uvijek alibi za važne poraze traži u umoru. Tako je bilo 2005., nakon poraza u finalu od Španjolske, tako je bilo 2008., nakon poraza u finalu od Danske, tako je bilo 2013., nakon poraza u polufinalu protiv Danske. No kad se pobjeđuje, umor nitko ne spominje. U Portugalu 2003., u polufinalu protiv Španjolske, igrali smo dva produžetka, da bi već sljedećeg dana u finalu pomeli Njemačku. Na Igrama u Ateni cijeli turnir odigrali smo s jednim pivotom (Vorijem) i jednim desnim bekom koji je igrao obranu i napad svih 60 minuta (Metličić), pa smo se prošetali do zlata. 

Nejasno je zašto se uvijek ističe umor kao razlog poraza. Kao da drugi ne igraju rukomet, kao da oni nisu umorni. Zar naši igrači nisu profesionalci koji igraju u najjačim europskim klubovima? Domagoj Duvnjak jedan je od najboljih rukometaša na svijetu, to nije sporno, ali postavlja se pitanje zbog čega Dule već nekoliko posljednjih turnira ne može izdržati ritam modernog rukometa i fizički pada u završnicama.

''Prekinimo uvijek alibije za poraze tražiti u umoru! I drugi su umorni'' 

Lino Červar slaže se s tim tvrdnjama i smatra da uzroci poraza ne leže u umoru, nego u sasvim drugim problemima. 

''Istina. Zaista nemamo pravo pozivati se na umor. Kako je nama, tako je i drugima. I s tim jednom više moramo prekinuti. Kad ste pročitali ili čuli da je Nikola Karabatić umoran i da ne može igrati? Tako nešto nećete čuti. Čovjek ima nevjerojatnu mogućnost da kad je najteže, kad je najumorniji, iz sebe izvuče i zadnji atom snage. Nismo mi izgubili zbog umora. Pali smo na psihološkom planu. Nismo bili dovoljno svjesni što gubimo, a što dobivamo pobjedom nad Slovenijom. Vjerojatno smo bili uvjereni u to da je u 45. minuti sve gotovo. Nije gotovo. Nismo bili dovoljno mentalno jaki. Upravo u tome, u mentalnoj snazi leži razlika između vrhunskih i dobrih momčadi. Mislite li da bi Francuzi ili Danci sebi dozvolili izgubiti onakvu utakmicu? Nema šanse. 

Trebalo se reagirati odmah. Kad kola krenu nizbrdo, ne možete stvari spašavati u zadnji trenutak. Tada je kasno. Kad su Slovenci došli na dva razlike, bilo ja jasno da utakmicu ne možemo pobijediti. Oni su bili u naletu, a kod nas je zavladala panika. Skratila se ruka, nestalo je hrabrosti. Nismo smjeli dopustiti da uđemo u završnicu u kojoj odlučuje jedan gol. U takvim slučajevima vrlo teško je zaustaviti putanju koja ide nizbrdo. Izgubili smo jer nismo imali pravi instinkt i jer nismo reagirali pravovremeno.''

Da ste kojim slučajem vi bili na klupi, što biste napravili u trenucima kad su Slovenci počeli topiti prednost, a mi ostali bez ideje? 

''To je delikatno pitanje jer u udžbenicima ne postoji egzaktna uputa o tome što napraviti u takvoj situaciji. Sve ovisi o treneru i njegovu karakteru. Netko je smireniji trener, dok je s druge strane netko temperamentniji. Meni su prigovarali da utakmice vodim uz aut liniju. Ne znam što bih napravio, nikad nisam bio u takvoj situaciji, ali ne mogu prihvatiti da netko mirno sjedi i gleda kako se sve raspada. Divljao bih, alarmirao bih, upozoravao bih, tražio bih neka rješenja. Možda je prepotentno i bahato da ja to nudim kao univerzalni recept jer svaki je trener različit. Svaki ima svoj stil i ideju. Trener je lider, trener je taj koji vuče ključne poteze. Pravi trener mora imati instinkt da prepozna kad stvari ne idu dobro. Puno su mi puta spočitavali da izuzetno agresivno vodim utakmicu, ali mislim da je baš to način kako se treba utakmica voditi. Igrači se lako opuste, a na velikim natjecanjima to često zna biti kobno. Nažalost, na svojoj koži uvjerili smo se kako je to istina.'' 

Hrvatska je reprezentacija izuzetno mlada momčad, jedna od najmlađih u Francuskoj. Koliko ova dva dramatična poraza mogu utjecati na psihu tih momaka u budućnosti? 

''Sigurno je da će ovo što se dogodilo imati posljedice, ali ja ne bih želio biti pesimističan. Nudim optimizam. Vjerujem u te momke, vjerujem kako vrijeme liječi sve. Ispred nas je veliki motiv, a to je Euro u Hrvatskoj 2018. Ne smijemo propustiti tu veliku priliku i siguran sam da ćemo za godinu dana vidjeti moćnu Hrvatsku koja se uspjela izdignuti nakon ovoga što se dogodilo u Francuskoj.''

Izvor: Index.hr