A+ R A-

Nikola Prce: Ostvario mi se sportski san

San svakog sportiste je da bude najbolji u svojoj zemlji. Malo ko može očekivati da će mu se to dogoditi tokom karijere, a meni se posrećilo. Ovo je vjerovatno najveće dostignuće u karijeri, možda i u životu, kaže Nikola Prce, najbolji sportista BiH u 2014.

Bogatu rukometnu karijeru Prce je počeo kao srednjoškolac u rodnoj Čapljini. Kaže kako je start bio kao iz snova, da bi potom tokom svoje karijere stalno imao uspone i padove, nešto zbog svoje krivice, a nešto zbog toga što je slušao savjete raznih ljudi oko sebe.

"Kao dijete sam svašta trenirao, nogomet, košarku, pomalo i tenis. Onda je u srednjoj školi osnovana rukometna sekcija pa sam odlučio i to probati. Putovalo se po Hercegovini i igrale su se utakmice s vršnjacima iz drugih škola. To mi je bilo vrlo zanimljivo i privuklo me. Jedno vrijeme sam paralelno trenirao košarku i rukomet. No, na kraju su ta putovanja i druženje prevagnula na stranu rukometa i nisam pogriješio", kaže Prce.

NN:  Veoma brzo su prepoznali Vaš talenat?

PRCE: Sve je išlo nevjerovatnim tokom. Sa 15 godina sam debitovao za prvi tim Čapljine, a nakon sjajne igre u prijateljskoj utakmici sa Zagrebom dobio sam poziv da potpišem ugovor. Otišao sam 1996. u Zagreb i za mene je to bio veliki događaj. Postao sam igrač jednog od najboljih klubova sa naših prostora. Zagreb je tada bio strašno jak, igrali su finala Lige prvaka. Prva godina je bila odlična. Iako sam bio maloljetan, trenirao sam sa prvim timom, a nastavio sam i školovanje. Ušao sam u kadetsku reprezentaciju Hrvatske i sve je bilo super. Drugu godinu sam posuđen Karlovcu. Tada je Zagreb zapao u probleme, a ja sam dobio ponudu Metkovića. Odlučio sam otići na nagovor da su moji dokumenti čisti, jer ugovor je nevažeći pošto sam ga potpisao kao maloljetnik. Međutim, tada kreću problemi, jer je Zagreb izuzetno jak klub. Pravnu bitku sam izgubio, ali i dragocjeno vrijeme u periodu koji je najvažniji za mladog sportistu.

NN:  Kako ste prebrodili taj period?

PRCE: Bilo mi je vrlo teško. Bio sam jako mlad i slušao sam savjete mnogih ljudi oko mene. Tu nije bio kraj mojih probema sa Zagrebom. Kasnije je postignut dogovor da odigram sezonu u Izviđaču na posudbi pa da se vratim u Zagreb. No, nakon te sezone, opet na nagovor da nema nikakvih prepreka, odlučim ostati još jednu sezonu u Ljubuškom. Odigrao sam dvije utakmice kvalifikacija za Ligu šampiona, a onda je iz EHF-a stiglo obavještene da je klub izbačen iz Evrope, a ja suspendovan na godinu dana zbog moje nepravilne registracije. Ponovo sam izgubio godinu, a onda sam se morao vratiti u Zagreb. Konačno sam i tamo odigrao jednu sezonu i onda odlučio prihvatiti prvu pravu ponudu iz inozemstva. Otišao sam u španjolsku Toreviehu.

NN:  Da li je to bila nova greška?

PRCE: Da. Valjda mi je bilo suđeno da stalno imam uspone i padove. Nakon Toreviehe otišao sam u slovenački Trimo, pa onda opet u Izviđač. Tu sam imao dvije super godine, igrali smo sjajno i imali odličnu ekipu. Stigli smo kroz grupnu fazu Lige šampiona do Kupa kupova, a onda do polufinala. Nakon toga sam otišao u austrijski Bregenc i time, barem ja tako mislim, napravio prekretnicu u mojoj karijeri. Tamo sam mnogo napredovao uz Dagura Sigurdsona, današnjeg selektora Njemačke i trenera Berlina. Odlučio sam se ponovo vratiti u Španjolsku, gdje sam igrao za dosta klubova, ali mi je naljepše bilo u Puerto Saguntu.

NN:  Koja je zemlja na Vas ostavila najljepši dojam?

PRCE: Španjolska je daleko ispred svih. To je zemlja u kojoj bih mogao provesti život. Naravno, uz moju Kaliforniju, kako volimo zvati Hercegovinu. Španjolci su temperamentan narod, posebno na jugu. Sličnog su mentaliteta kao mi i zaista sam uživao dok sam igrao tamo. U svakom klubu gdje sam igrao družili smo se, ne samo tokom klupskih obaveza, nego i privatno. U Njemačkoj toga nema. Tamo kada se završi trening ili utakmica svako ode svojim putem. Jedino ako je neki Balkanac u ekipi imaš se s kim družiti. Španjolci su veoma gostoljubivi i druželjubivi, lijepo prihvataju strance.

NN:  Da li je 2014. godina najuspješnija u Vašoj karijeri?

PRCE: Svakako. Sa 34 godine sam dostigao zenit, što je pomalo čudno. Ja sam dokaz da u sportu treba imati sreće. Poklopilo se mnogo stvari. Nakon duge epizode u Španjolskoj sve je išlo nizbrdo. Gubio sam vrijeme čekajući pravu ponudu, pa sam onda odlučio otići dva mjeseca u Libanon. Zatim sam otišao u Emšdeten da vidim kako je igrati Bundes ligu. I tu se nisam zadržao dugo. Izgledalo je kao da mi je karijera opet u padu, a onda me reprezentacija vratila u život.

NN:  Šta se tako drastično promijenilo?

PRCE: Iako sam bio bez kluba u januaru 2014, odlično sam odigrao četiri utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i sve se još jednom promijenilo nabolje. Mjesec dana kasnije stigla je ponuda Pik Segeda, gdje sam se sjajno snašao zahvaljujući treneru Huanu Karlosu Pastoru i saigračima. Odigrali smo fenomenalnu polusezonu i osvojili Kup EHF, prvi evropski trofej u povijesti kluba. Oko 20.000 ljudi nas je dočekalo na trgu u Segedinu, bilo je zaista prelijepo. Onda je u junu došao šlag na toru. Island i plasman na SP.

NN:  Napravili ste veliku rukometnu senzaciju. Šta je presudilo?

PRCE: Već u kvalifikacijama smo vidjeli da smo dobri. Iako smo sve utakmice dobijali tijesno, vidjelo se da smo dominantni kada smo na najvišem nivou. Nisam bio presretan kada nam je žrijeb donio Island, ali nadali smo se da možemo napraviti čudo. Mislim da je presudilo to što smo kao rijetko kada bili ekipa i na terenu i van njega. Znali smo mi prethodnih godina imati sjajnu atmosferu u reprezentaciji, ali nekako na parketu nismo bili tim. Sada smo se svi borili i ginuli za svaku loptu, bez obzira koji je rezultat. U te dvije utakmice sam osjetio da svi dišu kao jedan i svi osjete da možemo nešto napraviti. Nakon prve utakmice, gdje nismo odigrali ništa specijalno a dobili smo, znao sam da možemo proći.

NN:  Kako ste doživjeli revanš i gostovanje u Rejkjaviku?

PRCE: Rijetko ko je očekivao da možemo napraviti senzaciju na Islandu, osim stručnog stožera, igrača i nekoliko ljudi iz Saveza koji su uvijek uz nas, vjerovatno niko. Cijelim tokom boravka u Rejkjaviku smo pričali samo o tome kako i šta da uradimo da ih prođemo. Bili smo svjesni da ih imamo, samo je trebalo to uraditi na parketu. Pokazali smo snagu ovog tima i potpuno zasluženo prošli. Mislim da je to bila nagrada za sav trud i zato što smo se svi podredili kolektivu.

NN:  Kakve su bile prve reakcije Vas i saigrača nakon te utakmice?

PRCE: U nama je bilo puno gorčine zbog poluprazne dvorane u Sarajevu. Sve je to izašlo iz nas, u svlačionici je bila prava ludnica. Dva dana nisam bio svjestan šta smo napravili. Donedavno nas je neka Estonija dobijala na našem parketu, a sada smo eliminisali veliki Island. Zaista sjajan osjećaj. I sada mi krenu suze kada pričam o tome. Konačno smo otišli na veliko takmičenje. Posebno su se veselili igrači koji su dugo u reprezentaciji, a bili su osporavani, naravno, i selektor Dragan Marković, kojeg su nekoliko puta smjenjivali. Svima je pokazao da zna raditi svoj posao. Imao je petlje dati šansu mladim igračima, koji su uz nas iskusnije ostvarili veliki podvig.

NN:  Šta je potrebno za uspješnu sportsku karijeru?

PRCE: Koliko je potreban rad i upornost, toliko treba da imate i sreće da se nađete u pravo vrijeme na pravom mjestu. Barem su moja iskustva takva. Imao sam čudan put, koliko mojom toliko i krivicom drugih. Od odličnog starta karijere, preko suspenzija, nevjerovatnih avantura i spleta raznih okolnosti, u 34. godini sam došao do vrhunca karijere. Imao sam sjajnu godinu i još sam na kraju proglašen za najboljeg sportistu svoje zemlje, ne može ljepše.

NN:  Koji je Vaš savjet mladim sportistima u našoj zemlji?

PRCE: Možda im ja nisam dobar primjer, jer mene na našim prostorima bije glas da ne volim raditi. Međutim, to su balkanske priče. Deset godina sam igrao vani i nikada mi niko nije rekao da sam lijen. Moj savjet im je da ne prihvataju svačija mišljenja, samoukih trenera ili ne znam ni ja koga sve. Moraju raditi i vjerovati u sebe. Kod nas u svakom sportu ima dosta ljudi koji nisu stručni i mogu im otežati put u karijeri. Teško je kada dođeš na loš glas, a ja sam to osjetio. Najvažnije je da vjeruju u sebe i u to što rade.

Igrao za 15 klubova

Čak 15 klubova u karijeri promijenio je Nikola Prce. Igrao je za: Zagreb, Karlovac, Metković, Izviđač, Toreviehu, Trimo Trebnje, Bregenc, Oktavio, Ademar Leon, Puerto Sagunto, Naturhaus, Al Sad, Emšdeten, Pik Seged i Azoti Pulavi.

Za prolaz tri pobjede

BiH će u Grupi B na Svjetskom prvenstvu igrati sa Hrvatskom, Makedonijom, Austrijom, Tunisom i Iranom.

"Za prolaz su nam potrebne tri pobjede, možda i dvije. Iran je nepoznanica, ali to moramo dobiti na otvaranju. Biće teško, jer nemamo iskustva na takvim turnirima. Teško je očekivati da možemo odigrati svih pet utakmica, jer nam je sve to novo. Imamo stvarno jaku grupu, ali sa svima se možemo nositi. Pitanje je hoće li biti još ozljeda? Marko Panić je već otpao, a i ja sam upitan zbog slične povrede. Nadam se da će se na tome završiti, onda se možemo nadati drugom krugu."

66

nastupa u dresu sa državnim grbom upisao je Prce, postigavši 232 gola

31.

avgusta 1980. godine u Čapljini rođen je Nikola Prce

Svijet Rukometa | Nezavisne