A+ R A-

Ahmed Burić: Bitka za Austriju

Sada, u miru treba proslaviti pobjedu nad Iranom i krenuti dalje. U Pustinjsku oluju, gdje bi se zlatnom bojom pijeska koji nas svuda okružuje mogle ispisati zlatne stranice bosanskohercegovačkog rukometa.

Za portal Radiosarajevo.ba iz Dohe piše Ahmed Burić

Eto, dakle, i pobjede za istoriju. Bosna i Hercegovina- Iran 30:25, u debiju reprezentacije na Svjetskim prvenstvima. Poslije nikakvog prvog poluvremena dogodio se povratak ne baš svojstven balkanskim ekipama i stvar je završila trijumfom. Selektor Dragan Marković se na pitanje – “šta se događalo u svlačionici na poluvremenu?” - samo nasmijao, i rekao: 

“Bilo je nekih šala na račun porodičnih odnosa.”  

Nekada davno, u svijetu bez wirelessa, Iphonea, ''lap topova'' i ostalih novotarija ove sulude civilizacije, izvještaji s rukometnih utakmica su se pisali ovako: 

samo prezime igrača, i broj golova.  

Pa da, istorije radi, ispoštujemo: Grahovac, Vražalić 3, Ovčina 4, Perić, Mikić , S. Burić, Janković 1, Savić 1, Terzić 2, Toromanović 3, Čelica 6, Karačić 5, Prce, Vranješ 2, Malinović 3, B. Burić.   

Onome ko ne bi dao gol, najteže bi padalo što bi ga oni koji su čitali te vijesti zvali “zarez”. Protiv Irana nije bilo previše “zareza” i to ohrabruje pred utakmice sa Austrijom i Tunisom. 

Selektor Marković u prvoj utakmici nije otkrio sve svoje adute. Pobjeda protiv Austrije bi Bosni i Hercegovini vizirala put u knock-out fazu. Iz perspektive drugog poluvremena s Iranom, ta stvar sada ne izgleda nimalo nedostižno. Austrija je dobra, imaju selektora koji zna posao i tim gladan pobjeda na svjetskoj sceni. Iskusni su, reklo bi se da je turnir u Kataru posljednja šansu skupini kvalitetnih igrača. Dobar dio njih uskoro će otići iz reprezentacije, žele to učiniti u stilu. Zemlja svijetle rukometne prošlost s jednom srebrenom medaljom i nekoliko učešća na završnicama. Posljednjih godina ozbiljan faktor evropskog rukometa i čest gost završnica najvećih takmičenja.

Tunis? Oni jesu jedna od najuspješnijih afričkih ekipa svih vremena, rukometu ih je još u osamdesetim podučio jedan od tvoraca jugoslavenskog rukometnog čuda Zoran Živković.  Jedna, pogotovo prva utakmica ne mora značiti ništa, ali činjenica je da su sinoć  protiv Makedonije izgledali kao razbijena vojska : Lazarovi, Kiro i Filip, Mirkulovski, Manaskov su ih “izbušili 33:25. Crveno – bijeli s mjesecom i zvijezdom koje vodi naš stručnjak Seid Hasanefendić, su protiv Makedonaca sa žutim suncem na crvenoj zastavi izgledali - nemoćno. Baš kao Shermanovi tenkovi protiv Rommelovih Tigrovih Panzera u čuvenoj bici za Tunis u 2. svjetskom ratu.

Ovdje u Dohi sve nekako miriše na uspjeh naših rukometaša, i u ovakvim je trenucima teško ostati objektivan. Pogotovo kad recimo legenda njemačkog rukometa Stefan Kretczhmar kaže da je “bosanski tim odlično odigrao drugo poluvrijeme i da mu želi svaku sreću”, a da su našu utakmicu pažljivo posmatrali jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za ovu igru “brko” Heiner Brand i ponajbolji igrač kojeg su Nijemci imali u osamdesetim – Martin Schwalb.    

Idemo, dakle, u bitku za Tunis. Pa, gdje završimo: Duško, Ivan, Faruk, Stefan, Nebojša, Kosta, Mirsad, Nikola, Vladimir, Dejan, Alen, Senjamin, Mirko, Josip , Benjamin, Zuhdija i Dragan su naši pravi heroji. 

Sada možemo biti skoro sigurni da se teške noge i početničke greške neće ponavljati. Uz njihova velika srca i pomalo tajanstveni osmijeh smijemo se nadati pobjedi protiv Tunisa. 

Koja bi donijela da se riječ rukomet ponovo piše velikim slovima.   

Svijet Rukometa | Radiosarajevo.ba