A+ R A-

Godine koje su pojele Zlatane

Suze desnog beka rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Dejana Malinovića nakon poraza u utakmici Svjetskog prvenstva protiv Tunisa, kao da su zatvorile krug. Mladiću iz Banje Luke koji danas igra u Creteilu u Francuskoj, valja skinuti kapu do poda.

Bio je, uz Muhameda Toromanovića, u kontinuitetu naš najbolji igrač, pokušavao je i uspijevao, a na kraju, u utakmici protiv Hrvatske – izgorio. Nije moglo više. No, mladi ljevoruki lav pokazao je mnogo, i nastavi li tako mogao bi ostati zapamćen kao naš ponajbolji igrač na tom mjestu.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Inače, dobri i snažni ljevaci su rijetki, zlata vrijedni, i tiha patnja svih trenera. Možda najbolji rukometaši u historiji ove igre jesu dešnjaci, ali ljevoruki joj daju posebnu draž. Oni su "ono nešto", sol ove igre u kojoj da biste bili vrhunski morate imati sve: spremnost fudbalera, koordinaciju pokreta košarkaša, odraz odbojkaša, srce čovjeka iz borilačkih sportova. Rukomet je, iako "slabiji" u odnosu na nogomet i košarku, sport koji igraju "najjači".

I ovdje je dosta dobrih desnih bekova: oni koji igraju najljepše, imaju po dvojicu: Danci Sondegaarda i Christiansena, Makedonci Lazarova i Vugrineca, Francuzi Barachea i Portea… 

U povijesti, bilo ih je fantastičnih, a on, Zlatan Saračević iz Banje Luke, u oštroj konkurenciji svjetskih desnih bekova u osamdesetim i devedesetim – ako nije bio najbolji, bio je "tu negdje", između dvojice ili trojice onih na samom vrhu. Ta lista nije velika: Nijemac Schwalb je, ipak, bio nešto slabiji igrač od Jovice Cvetkovića, osobni stav ovog izvještača je da je Staffan Olsson, današnji selektor Šveđana, ipak, najbolji igrač na toj poziciji. Tu su još i Olafur Stefansson, "ubica" iz Lvova Aleksandar Tučkin, i možda se u taj besmrtni voz, nakon ovog SP-a ubaci i Lazarov. 

On, Zlatan Saračević, naizgled je djelovao malo pospano, "kao da neće", ali kad bi ispalio projektil rastavljao bi stative. S Irfanom Smajlagićem činio je vjerovatno najbolji napadački dvojac ljevaka u povijesti. Evo šta je osvojio: zlato na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1986, i bronzu na Olimpijadi u Seulu 1988, za SFR Jugoslaviju. Za Hrvatsku, zlato na Mediteranskim igrama 1993, evropsku bronzu 1994. u Portugalu, svjetsko srebro na Islandu 1995- i okrunio veliku karijeru zlatom u Atlanti 1996.

Najveći su, kako znamo, jednostavni. Ovdje je komentator RTL-a, i nema dlake na jeziku:

"Nijednu utakmicu nisam pogledao do kraja uživo. Nema ovo smisla, zar nije logičnije da ekipe koje igraju jednu grupu igraju u istoj dvorani? Ovako se nelogično prevozimo kao da nismo u istom gradu i jako malo, zapravo, vidimo. Ovo me takmičenje, ipak, više podsjeća na Olimpijske igre, nego na Svjetsko prvenstvo sa svim tim securityjima, desetinama ulaza, i ogromnom infrastrukturom, u kojoj – nema ljudi. Rukomet se, ipak, igra za publiku."

Pa, Zlaja, kako je dovesti?

"Ovdje, nikako. Skupo je i za građane bogatijih zemalja, a ne za ljude s naših prostora. Znate kako ja to kažem: čovjek podigne kredit, dođe pogledati pet takmica, vrati se kući, proda auto i vrati kredit. S druge strane, imate te kriterije za koje nikad nije jasno kako funkcioniraju: turnir počne i igra se po jednom kriteriju, koji nema veze s onim koji dolazi kasnije. Od zadnjih šesnaest rukomet dolazi sebi, a zna se šta to znači, ko koga stigne, uhvati, šta ko može, nema tu mnogo filozofije."

A u komentatorskom poslu? Šta je tu glavna filozofija?

"Da ne filozofiraš. Osjećam da mi ide dobro, a ne trudim se impresionirati običnog gledatelja detaljima za koje ga nije briga. Upalio je tu utakmicu, možda i voli taj rukomet, nemoj ga onda ubijati nepotrebnim stvarima, tu si da i njemu i tebi bude dobro."

Tako, Zlatane, ispada da ti je svaka zlatna. Bosna? I Hercegovina?

"Napravili ste mnogo, ne mogu reći previše, jer kažem da nisam gledao nijednu cijelu utakmicu, ali pokazali ste karakter, hrabrost, i znanja i htijenja. Nije vas bilo dvadeset godina, sad nemojte stati. Treba sad na Evropsko, pa ponovo na Svjetsko, pa se nekad dočepati i nekakvog rezultata. Nema stajanja, glavu gore i naprijed."

Na kraju borbi u grupi, tih 28:21 za Hrvatsku nije nikakva sramota. 

Vidjelo da su se naši emotivno, donekle i fizički potrošili. Ali, pred njima je velika budućnost. Nadajmo se ona u kojoj Bosna i Hercegovina, kao u proteklih 20 godina, neće biti uskraćena za ono što joj pripada. 

Za ljevake, i ljude poput Zlatana Saračevića.  

Sad, nešto sasvim lično: nakon utakmice Hrvatska – BiH na press konferenciji hrvatski izbornik Slavko Goluža pozdravio je "navijače iz Hercegovine, koji žive s reprezentacijom, jer zna koliko im to znači".

Goluža je, inače, iz Hercegovine i spada u stotine onih koji su teoretski, da nije bilo zla i nesreće, mogli igrati za Bosnu i Hercegovinu. Ko zna koliko bi ta zemlja osvojila zlatnih medalja ili svjetskih prvenstava da su svi mogli biti tu? No, nisu. Pravo slobodnog izbora u tim stvarima ne treba dirati. Neka svako voli "svoje", ne ugrožavajući drugog.  i sve u redu. To što je neko bolji, a neko slabiji na terenu, toga je bilo i bit će. Iz raznih razloga.

Treba im stisnuti ruku

Ali, sad nešto lično: od svih igrača koji nisu, a teoretski su mogli igrati pod zastavom Bosne i Hercegovine – toliko ih je da ne bi mogli stati u jedan tekst – ovom je izvještaču najviše "žao" dvojice. I da stvar nekako bude tačnija, a teža – obojici je (bilo) ime Zlatan. Ibrahimović i Saračević. 

O takvim stvarima je, sada, najbolje šutjeti. Jer, bile su to godine koje su pojele štošta, pa i mogućnost da dva Zlatana igraju za svoju zemlju. Godine koje su pojele mnogo Zlatana. 

No, stasali su neki novi momci, neki klinci za koje će se za deset ili dvadeset godina govoriti da su (bili) ponos ove zemlje. To je ova rukometna reprezentacija BiH. 

I zato im još jednom treba stisnuti ruku. 

Jer, oni su zlat(a)ni.

Svijet Rukometa | Radiosarajevo.ba