A+ R A-

Nikša Kaleb tvrdi: Ovo je najneozbiljnije Svjetsko prvenstvo u povijesti rukometa!

Ono što je pogubno za ovaj sport je forsiranje domaćina koji više nikad ne naprave rezultat. Sjetite se Tunisa, Slovenije, Srbije, sad i Katara. Jednostavno postaje degutantno i za sam sport, za popularizaciju rukometa.

Za Sportski.net piše: Nikša Kaleb

Za početak - o našima. Igrali smo puno bolje nego protiv Poljske. Nije bilo protiv Njemačke na razini finala Olimpijskih igara, ali samo malo htijenja je pokazalo koliko smo mi bliže onoj pravoj slici hrvatske. Dakle, uz malo pokretljiviju obranu, uz malo agresivnosti i odličnog Mirka imali smo i kontre i igru, tečniji napad. Puno više stvari se poklopilo u igri. 

S obzirom na teret iz utakmice protiv Poljske, zasigurno su igrači odradili lavovski posao. Nije lako kad tako izgubiš od limitiranog protivnika i onda ići igrati u borbi za plasman. Ipak smo mogli biti tamo gdje je sada Katar. Drago mi je da se Stefanu Kretzschmaru nije ispunila želja, da ova Njemačka se osveti za sve poraze od Hrvatske. 

Što se tiče same igre drago mi je da je Slišković dobio veliku minutažu, mi moramo trpiti mlađe igrače. Koliko god promašivao, on pokazuje da se može računati na njega. Vanjski igrač i kad promašuje, obrana mora obraćati pažnju na njega. Nije Ivan igrač iz treće lige, nego iz Lige prvaka. Nadam se da će dobiti još više prigoda u budućnosti. Možda ću ispasti presubjektivan, volio bih da je dobio veću minutažu protiv Poljaka.

A sad polufinale. Katar možda ima ime iz pete rukometne lige, ali po kvaliteti to nije četvrta-peta liga, nego su se legionarima približili puno kvalitetnijim momčadima. Volio bih da smo bili mi protiv njih u polufinalu. Tko zna što bi bilo, ali više bih volio da Hrvatska igra za broncu nego za peto mjesto. 

Možda bi i mi izgubili od njih i žalili na suđenje. Na ovom prvenstvu uvjeti su idealni svim reprezentacijama svugdje osim na terenu. Ovo je najraskošnije i najbogatije organizirano prvenstvo, ali u istom trenu i najneozbiljnije. 

Skakanjem sebi u usta od strane IHF-a dogodilo se da se nepravedno izbaci Australija, pa poziva Njemačka bez nekih kriterija. Nakon odustajanja Bahreina, opet nije dana šansa Australiji koja je izborila nastup na SP. Pozivnica je otišla Islandu kojeg je izbacila BiH u kvalifikacijama. Nadalje, suđenje na SP-u je bilo iz jedne krajnosti u drugu. Od isključenja za krivi pogled do puštanja oštre ili pasivne igre ovisno je li igra Katar. 

Ono što je pogubno za ovaj sport je forsiranje domaćina koji više nikad ne naprave rezultat. Sjetite se Tunisa, Slovenije, Srbije, sad i Katara. Jednostavno postaje degutantno i za sam sport, za popularizaciju rukometa. Treba postrožiti i kriterije promjena reprezentacija, da ne mogu Rutenka i slični proći kroz tri-četiri reprezentacije. 

Samo suđenje je rastezljiv pojam. Recimo, što je to pasivan napad, a što nije. Sama riječ pasivan napad je kontradiktorna sama sebi, ako se vidi što momčad radi na terenu. Ukoliko pucate pet puta na gol i budete blokirani, to nije pasivan napad, to je nemoćan, ali to ne postoji u pravilima igre. 

Bilo bi dobro kada bi se uveo ograničeni napad od 35-40 sekundi od polaska s centra. Pa ti lupaj loptu na centru ili šutiraj 10 puta, to je tvoja stvar. Onda i taj sedmerac bih ograničio kao u vaterpolu, da nema cimanja golmana, nego dva kauboja, jedan na jedan, pa ko živ ko mrtav. Kad su već suci uzeli toliko maha, treba poraditi da igra postane atraktivnija. 

I za kraj - Danci. Ja uvijek vjerujem da smo kvalitetniji od suparnika. Vjerovao sam i pred Poljsku, a uvjeren sam da ćemo i sada pobijediti. Poslije Danaca više nema napora, igrači će dati zadnje atome snage, jer svi žele se vratiti kući uzdignutog čela. Nisu ni Danci tako lako prošli skupinu, nisu uvjerljivi kao prijašnjih godina. 

Očekujem neizvjesnu utakmicu, neće to biti razvaljivanje kao u na OI u Londonu ili godinu poslije u Španjolskoj. Sad nam preostaje kozmetički popraviti dojam, ali ostaje žal za Poljskom koju bi mogli pripisati da je bila loš dan, ali amo ako dobijemo Dansku...

 

Svijet Rukometa | Za Sportski.net piše: Nikša Kaleb