A+ R A-

'Kako se osjećam nakon svega? Jednom riječi: posrano!'

Bilo je rečeno: ako sad ne napravimo korak naprijed, može nam se dogodit da više nećemo tako lako dolazit u poziciju da se borimo za polufinala. A mi nismo napravili korak naprijed, napravili smo dva koraka natrag. Nismo ostali čak ni na istoj razini, ne rezultatski, nego igrački.

Za Sportski.net piše: Nikša Kaleb

Prvenstvo je zaključeno šestim mjestom koje možemo uzeti samo kao statistički podatak. Umjetnički dojam nije bio dobar, a ocjena bi bila jedva prolazna s obzirom da smo prvi dio Svjetskog prvenstva odigrali odlično, a onda sve uprskali. 

 

Nije stvar u tome da nemamo kvalitetu ili da naši igrači nisu htjeli. Nakon utakmice protiv Poljaka, koja nam je bila veliko razočaranje, bilo mi je na kraju žao igrača jer su svi napustili teren s natopljenim dresom, a osobito mogu spomenuti Vorija kojeg mi je posebno žao kao kapetana i najstarijeg. Za njegove greške ne treba krivit samo njega, već treba vidjeti što je dovelo do toga da nam reprezentacija bude tako nepripremljena. A kad kažem 'nepripremljena', smatram da se naša igra svodila na individualne akcije. U utakmicama u kojima je naša individualna kvaliteta bila veća od suparnikove, rješavali bi to sami igrači na terenu. U trenucima kad je trebalo povući neke poteze s klupe ili kad se bar trebalo vidjet da su ti potezi pripremljeni, oni su bili rijetki ili nikakvi. Pritom mislim na uigrane akcije. 

Pokazatelj toga je bila danska obrana u drugom poluvremenu. Kada su shvatili da sve rješavamo individualnim akcijama, onda su svoju zonu sa šest metara jednostavno pomaknuli dva metra prema naprijed i tako nas još više udaljili od svog gola i još više nam otežali posao s tim individualnim akcijama. Spominjat pojedinačno učinke igrača na utakmici protiv Danske bilo bi samo nekakvo statističko nizanje. Generalno gledajući cijeli turnir, mogu reći da su nam vratari dobili prolaznu ocjenu i da ćemo u budućnosti moć računati na Ivića. Ocjenjivat ostale igrače bih ovaj put izbjegao, nema smisla. Ne zato što bih morao paziti hoće li se neka dobronamjerna kritika protumačiti negativno ili ne, nego jednostavno nema smisla bilo šta govorit kad je igračima sad najteže.

Nisam bio jedini komentator, nego su i drugi ljudi iz rukometa poput Veselina Vujovića, Josipa Milkovića, Pere Metličića, Laca, Džombe, Renata Sulića, Line Červara, Pake Ćavara, Gorana Šprema komentirali naše nastupe. Kad se uzme u obzir da su to ljudi koji zajedno imaju 250 ili 300 godina staža u rukometu i da su u 90 posto slučajeva komentirali isto, onda je zaključak samo jedan, a to je da prvo treba dat izborniku riječ, da on sam napravi analizu, da sam kaže šta je bilo dobro, šta je bilo loše. Naravno, uz obaveznu dozu samokritike. Ne zato što ga netko od nas želi pokopat, nego zato što ovaj turnir nije bio dobar. 

Kako je Vujović rekao prije turnira, a ja to potpisujem, prijeti nam gubitak rejtinga i da ispadnemo i psihološki i igrački iz tog nekog kruga reprezentacija koje se bore za polufinala. Bilo je rečeno: ako sad ne napravimo korak naprijed, može nam se dogodit da više nećemo tako lako dolazit u poziciju da se borimo za polufinala. A mi nismo napravili korak naprijed, napravili smo dva koraka natrag. Nismo ostali čak ni na istoj razini, ne rezultatski, nego igrački. 

Zato izbornik treba dat svoje viđenje, pa da ljudi koji odlučuju preuzmu odgovornost i kažu što i kako dalje. Kako da napravimo malo bolji sustav koji su spominjali i Vori i Pero i još mnogi bivši igrači i treneri, dakle sustav koji će nam proizvoditi reprezentativce, a to uključuje i rad s kadetima i juniorima koji se nisu plasirali na velika natjecanja. Dakle, očito je da naš rad i rezultati padaju na svim razinama. E sad, treba vidjet kako ćemo to mijenjat, hoćemo li koristit svoju pamet ili ćemo pogledat šta drugi rade, pa se prilagođavat rukometnim trendovima. Postoji velika skupina ljudi u savezu koja ima i znanja i moći da to napravi, pa će oni to preuzeti na sebe i odredit što ćemo i kako dalje. 

Na kraju: izborili smo kvalifikacije za Olimpijske igre i moramo napravit sve kako znamo i umijemo da odemo u Rio i da nam se ne ponovi Sydney 2000. godine. A kako se osjećam nakon svega? Jednom riječi: posrano. Naravno, ne mislim da su me igrači posrali, već samo želim slikovito reć koliko sam tužan. Uz svu ovu južinu koja vlada ovih dana u Dalmaciji, to je odgovarajuća riječ. 

Svijet Rukometa | Sportski.net