Za nešto više od mjesec dana namirit će se godina dana od kako nas je napustio velikan Branislav Pokrajac. Pokrajac je bivši dugogodišnji rukometni trener i jugoslavenski reprezentativac.
Proglašen je za zaslužnog sportistu Jugoslavije. Igrao je za ORK Beograd, Crvenu zvezdu i Dinamo iz Pančeva. Za rukometnu reprezentaciju Jugoslavije igrao je 180 puta i postigao 510 golova. Dva puta je igrao za „ekipu svijeta“. Kao igrač osvojio je dvije bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu (1970. i 1974. godine) i zlatnu medalju na Olimpijadi u Minhenu 1972. godine.
Trenirao je Dinamo iz Pančeva, Crvenu zvezdu, Partizan, Kretej iz Pariza, Porto. Trenirao je reprezentacije Jugoslavije, Španije, SAD, Egipta i Katara. Kao trener, sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1982. i zlatnu Olimpijsku medalju 1984. godine.
Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu za fizičku kulturu u Beogradu, na teme iz oblasti rukometa.
Držao je predavanja, seminare i kurseve u 11 zemalja (Finska, Norveška, Švedska, Danska, Nemačka, Švajcarska, Portugal, Španija, Francuska, Grčka i SAD).
U sječanje na život i djelo Branislava Pokrajca, portal Svijet Rukometa donosi Vam interviju sa Pokrajcem objavljen daleke 1972. godine. Autor članka je Toša Marković, a ostale podatke, o listu i datumu objave nismo uspjeli pronači. Dakle, u nastavku teksta slijedi tekst o Branislavu Pokrajcu, tada tek diplomiranom profesoru fizičke kulture.
Jednom prilikom, kada smo poveli razgovor sa selektorom državnog tima Ivanom Snojem i trenerom reprezentacije Vladom Štenclom, o njihovim izabranicima, ovom današnjom generacijom rukometnih asova rekli su nam:
– Ponosimo se njima! To je sigurno, naša najbolja i najdarovitija reprezentativna garnitura, koja se svakim danom sve više dokazuje ne samo na sportskim borilištima već i van njih.
Govoreći o svakom članu državnog tima pojedinačno: kakav je u privatnom životu, na radnom mjestu, u školi ili na fakultetu, posebno su istakli Branislava Pokrajca, člana pančevačkog Dinama, koji je baš tih dana odbranio diplomski rad na Visokoj školi za fizičku kulturu u Beogradu, s desetkom.
– Naši sportisti često kukaju da ne mogu uporedo da budu dobri đaci i studenti da postižu vrhunske rezultate – riječi su Vlade Štencla. To nije tačno, sve se može kad se hoće. Uostalom, to je, evo, dokazao i „Kraja“. Mada je posljednjih godina igrao tako reći non-stop, za svoj klub i reprezentaciju, često putovao i svakodnevno trenirao, ipak je u 24. godini postao profesor.
– Kako ste to uspjeli – pitamo momka o kojem je riječ, koga svi hvale i kuju u zvijezde.
– Pa nema tu nikakvih tajni – odgovara Pokrajac.
– Imao sam svoj plan rada od koga ni kad nisam odstupao, koji mi je omogućavao da stignem i na trening i da učim, da često putujem a ipak na vrijeme da dajem ispite pa i da izađem na sastanak sa djevojkom, da odem u bioskop, da posjedim sa drugarima.
Branislav Pokrajac, rođen u Beogradu prije 25 godina (27. januara 1947.) odmalena je, kao i većina njegovih vršnjaka voli sport, sa uspjehom je igrao fudbal i odbojku, bavi se atletikom, vježbao na spravama, ali ni tada kao ni kasnije nije zaboravljao školu.
– Otac Stevan, nekad i sam aktivan fudbaler – sječa se „Kraja“, kako ga popularno zovu, svojih dječačkih dana – želio je da mu i prvi sin jednog dana krene istip stopama, dok mi je majka Angelina, govorila: „Mani se, sine, jurnjave za loptom i lati se knjige“. Oca sam razočarao ali ne i majku. Fudbal me nije mnogo privlačio, dok sam u školi bio među boljim učenicima, odličan i vrlo dobar.
Ipak, ljepuškasti dječak „Kraja“, kojim su druge majke korile svoje sinove: „Zašto se ne ugledaš na onog Stevinog sina“, ako nije volio fudbal to ne znači da nije bio već tada prava sportska zvijezda. Sa nepunih 12 godina već je postao pionirski prvak Jugoslavije u partizanskom višeboju, sa 17 godina 100 metara je trčao za 11 sekundi u udalj skako preko šest metara, dok se školska reprezentacija u bilo kom sportu nije mogla ni da zamisli bez Branislava Pokrajca.
– Ljubav prema sportu najviše je doprinjela da se opredjeli za zvanje profesora fizičke kulture – kaže pokrajac. Istina, to se majci nije sviđalo, ona je više voljela da joj sin koji je bio među najbolji đacima u osnovnoj školi i gimnaziji izabere „bolji“ fakultet, recimo medicinu ili tehnički, ali se na kraju ipak složila sa mojim izborom, tim prije što sam u sportu već postao, kako se ono kaže, neko i nešto.
Rukometnu karijeru je počeo u gimnazijskoj ekipi, gdje su ga zapazili „lovci na talente“ i odveli u Crvenu zvezdu, u koju je brzo uskočio a da prije toga nije video nijednu ligašku utakmicu!
Danas poslije sedam godina rukometnog staža u velikim klubovima (iz Crvene zvezde je prije dvije godine preša u pančevaćki Dinamo) Branislav Pokrajac ima nekoliko stotina klupskih utakmica i 98 igara u dresu s državnim grbom.
Opet se vraćamo knjizi i fakultetu koji je završio u roku, s prosječnom ocjenom preko 9 i odbranjenim diplomskim radom – s čistom desetkom. Pitamo ga: niste nam objasnili kako ste uspjevali da uskadite sport i knjigu?
– Kada sam vam govorio o mom planu rada zaboravio sam da vam odam možda i jednu malu tajnu. Učio sam, pripremao sam se za sve ispite uz pomoć magnetofona. A, evo kako sam to radio. Uzmem knjigu, jednom je pročitam, podvučem sve ono što je najvažnije, snimim na magnetofon i zatim deset dana po jednom dnevno, slušam „predavanja!“. Zar se nisam dobro snašao? Jer recite mi koji je to student koji bi u 10 dana 10 puta pročitao knjigu!
– Koliko ste dnevno učili?
– Obično 6 do 7 sati. Ako sam imao trening ujutro, ustajao sam u 6 časova, čim ga završim, vraćao sam se kući, uzimao knjigu u ruke, negdje između 9 i 10 časova, učio do 5 po podne, da bi zatim imao slobodno vrijeme, sve do 23:30 časova, kada sam obilno išao na spavanje. Kada sam trenirao uveče tada sam ustajao oko 8 časova, s tom razlikom što sam imao manje vremena za izlazak s djevojkom, za odlazak u bioskop ili na sastanak sa drugarima.
– Sada, kada imate diplomu profesora fizičkog vaspitanja, sigurno ćete u neku školu?
– Peta beogradska gimnazija već me „kapirala“ ali može vrlo lako da se desi da ostanem i dalje na fakultetu, samo od sada kao asistent. Ipak, najvažnije je da sam diplomirao i da ću sada moći malko više pažnje da posvetim tim pripremama, s obzirom da za nekoliko mjeseci počinje Olimpijada, a na kojoj želimo jednu od medalja, čak možda i zlatnu!
Svijet Rukometa
