Nakon nekoliko intervijua sa mladim rukometašima koji uglavnom igraju u domaćim ligama, odlučili smo da napravimo korak više, i u rubrici „Oni dolaze“ predstavimo i mlade, perspektivne, rukometaše naših korijena, koji nastupaju širom Evrope.
Jedan od njih svakako je i Nedim Hadžić, osamnaestogodišnjak, koji već nekoliko godina živi u Njemačkoj.
Hadžić je član druge ekipe HSG Wetzlara, a ranije je u Njemačkoj nastupao za TSG Söflingen.
Svoje prve rukometne korake Nedim je naučio u RK Maglaj, a ovaj ljevoruki rukometaš član je i juniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine koju sa klupe predvodi selektor Nebojša Golić.
Nedim je u razgovoru za portal Svijet Rukometa govorio o svojim rukometnim počecima, nastupima za državni grb, uzorima, planovima za budućnost ali i mnogim drugim temama.
Kada si se i zašto počeo baviti, baš, rukometom?
Pa na početku sam se oprobao u drugim sportovima poput fudbala i karatea i jednom prilikom me rođak upitao da li brat i ja želimo poći sa njim na jedan rukometni trening. Sa obzirom na to da se većina mojih prijatelja bavila rukometom, nisam morao puno razmišljati da li ću poći ili ne. Bilo je to prije nekih 10-11 godina. Tako je sve i počelo i traje i dan danas.
Da li je bilo dileme, ili si odmah znao da je rukomet pravi sport za tebe?
Bilo je dileme itekako. Na početku sam se pitao da li je to pravi sport za mene, ali iz treninga u trening javljala se uvijek veća ljubav prema tom sportu. Jednom prilikom sam prestao trenirati rukomet na nekih godinu dana, i kad sam vidio kako moj brat svaki dan naporno trenira, nisam mogao ostajati kod kuće i gledati ga, tako da sam odlučio i sam nastaviti.
Ko je tvoja najveća podrška?
Pa moja najveća podrška su u prvoj liniji definitivno moji roditelji i brat. Oni su uvijek tu za mene bez obzira na sve. Uvijek ima i dobrih i loših utakmica, ali oni su ti sa kojima poslije toga mogu pričati o svemu i koji mi mogu skrenuti pažnju na neke stvari koje bih mogao popraviti kako bi meni bilo lakše. A sa druge strane tu su i moji prijatelji sa kojima takodjer mogu podijeliti mišljenja i savjetovati se sto se tiče treninga i utakmica, jer se većina i bavi istim.
Standardni si član omladinskih rukometnih selekcija Bosne i Hercegovine. Koliko ti nastupi znače tebi kao mladom sportisti?
Pa to je zasigurno jedan od najljepših osjećaja igrati za nacionalni grb i biti član jedne takve selekcije. To je nešto što te gura i motivira da uvijek ideš naprijed, jer to je jedan od pokazatelja da čitav uloženi trud neko primjeti i da to nije uzaludno.
Šta ti se najviše sviđa u Njemačkoj i Wetzlaru?
Sviđa mi se to što je Njemačka kao zemlja dosta razvijenija, što mladima, a tako i meni pruža velike mogućnosti sto se tiče razvijanja i daljnjeg razvoja u rukometnom i školskom pogledu. Wetzlar je mali gradić koji živi za rukomet. To je mala sredina u kojoj svi sve znaju i gdje svi posjećuju i prate rukometne utakmice što se meni naravno dopada.
Uvijek si nekako iskakao iz svoje generacije, dobitnik si brojnih medalja i priznanja. Ima li neko priznanje da bi ga posebno istakao?
Iskren da budem svaka medalja i priznanje za mene je uvijek mnogo značilo i znači mi, ali kada bih morao birati mislim da bi to bilo priznanje za najboljeg strijelca Bosne i Hercegovine i priznanje za najboljeg desnog beka na turniru u Grčkoj kojeg smo igrali sa reprezentacijom. To su neka priznanja koja su mi ostala duboku u sjećanju i kojih se uvijek rado sjetim.
Koliko je teško uskladiti sve obaveze, škola, treninzi, utakmice?
Trenutno nemam previše problema sa tim. Usredotočen sam samo na dvije stvari, a to su rukomet i škola. Škola trenutno ne trpi zbog rukometa, tako da sve, hvala Bogu, ide u dobrom pravcu. Nemam previše slobodnog vremena, ali trenutno se ne opterećujem time.
Ko su tvoji sportski uzori?
Moj uzor je Daniel Narcisse. To je za mene jedan potpun rukometni igrač koji je fenomenalno igrao. Često znam pogledati njegove majstorije koje je često pravio na terenu.
Šta ti je san ostvariti u budućnosti? Je li to neki sportski uspjeh ili nešto posve drugo?
Moj san je u svakom slučaju jednog dana igrati 1. Bundesligu i biti jedan od najboljih igrača svijeta. Već evo 10 godina se toga držim i ništa nije promijenilo niti pokolebalo moje mišljenje i moj cilj.
Kada bi mogao birati, u kojem klubu i sa kojim igračem bi volio igrati?
Klub u kojem bi volio igrati bio bi THW Kiel, a igrači sa kojima bih volio igrati, to su u svakom slučaju Daniel Narcisse i Ivano Balić. Od malena mi je to omiljeni klub i to bi bilo ostvarenje tog mog “dječačkog sna”. A zašto bih volio igrati sa ova dva čarobnjaka je nepotrebno i spominjati…
Za kraj, imaš li neku poruku mladim sportašima?
I ja sam mlad i trebam još učiti i truditi se, ali ono sto mogu poručiti mladima iz svog iskustva do sada jeste da budu vrijedni, uporni, da se trude i da svaki trening i utakmicu odigraju što bolje i daju iznad svojih mogućnosti.
Da postave visoko svoj cilj i da ga slijede, jer snovi se ostvaruju, ma kako visoki bili samo radom i upornošću.
Ni ja nisam očekivao da ću sa 14 godina zaigrati u Njemačkoj, a već sa 18 potpisati za Wetzlar, ali eto uz Božiju pomoć, rad i malo sreće snovi se ostvaruju. Ja i dalje sanjam i vidim sebe još dalje, pa ako Bog da i mene čeka jos puno posla i rada.
Svijet Rukometa
