Darko Savić sportski direktor ženskog rukometnog kluba Borac iz Banja Luke jedan je od najzaslužnijih za veliki povratak „Osica“ na šampionske staze. Klub koji je gotovo bio pred gašenjem, prošle godine osvojio je titulu prvaka Bosne i Hercegovine, a ove godine na dobrom je putu da istu i odbrani.
Čovjek velikog srca koji je mnoge svoje „protivnike“ u Banja Luci dočekao sa poklonima. Savić je u proteklom periodu stigao do brojke od skoro 40 sportskih kolektiva kojima je poklonio vrijednu sportsku donaciju u vidu lopti, majica, ljepila a neke je pomogao i sa novčanim donacijama.
Ovaj vrijedni sportski radnik iz grada na Vrbasu svojim radom i trudom pokazao je da ipak možemo vjerovati u bolje sutra.
U intervju za portal Svijet Rukometa, Darko Savić, govorio je o mnogim rukometnim temama. Zašto se odlučio da pomogne Borcu, kako je došao na ideju da pomogne sportskim kolektivima. Razgovarali smo i o trenutnom stanju u bh sportu ali i njegovim planovima za budućnost.
Koliko je danas teško voditi neki sportski kolektiv u Bosni i Hercegovini?
Veoma teško, ulaganja u sport su svake godine sve manja i biti sportski radnik je velika obaveza koja se u našem društvu ne vrednuje onako kako bi trebalo. Ja konkretno, volontiram već četiri godine a uz svoje vrijeme ulozio sam i veliki novac kako bi sve funkcionisalo.
Kako i zašto ste se odlučili da preuzmete ŽRK Borac?
Na poziv predsjednice kluba gospođe Nade Tešanović sam prihvatio da budem član upravnog odbora jer smo i prije deset godina sarađivali i to u vremenu kad je klub bio šestostruki prvak države. Nakon nekoliko mjeseci na njen prijedlog me je UO jednoglasno izabrao za direktora kluba a skupština to potvrdila na mandat od četiri godine. Sve je išlo spontano i uz veliku podršku svih oko mene a najviše supruge Jovane koja je veliki zaljubljenik u sport.
Koliko ste zadovoljni podrškom privrednika i državnih institucija?
Realno govoreći, bez podrške najvišeg državnog vrha bi se teško ostvario rezultat iz prošle sezone, s obzirom na relativno mala sredstva koja smo dobijali od grada. Svi u klubu smo izuzetno zahvalni za podršku koju nam pružaju sve državne institucije.
Šta je potrebno za neki ozbiljniji iskorak sportskih kolektiva iz BiH u Evropu?
Za iskorak u evropskom takmičenju bi bilo potrebno značajnije ulaganje u rukomet ali u kontinuitetu nekoliko godina a kad kažem značajnije mislim na iznose 500 hiljada eura i više kako bi se pokušalo doći do završnice Euro kup-a. U sportu pobjeđuju oni koji u njega ulažu i to rade u kontinuitetu.
Kako vidite budućnost ženskog rukometa u BiH?
Ženski rukomet je podcijenjen u svakom pogledu i čvrsto stojim iza toga. Niti nas se šta pita niti nas ko zarezuje a neki od članova UO RSBIH se prema ženskim klubovima, ženskoj ligi i ženskoj reprezentaciji odnose sa velikim podcjenjivanjem i sa takvima će se teško šta na bolje promijeniti. Pohvalio bih zalaganje gosp.Trlina, Škaljiča i Umićevića za zalaganje oko boljeg tretmana ženskih klubova i reprezentacije.
Kakvi su vaši budući planovi kada je u pitanju ŽRK Borac?
Klub smo finansijski postavili na jake armirano betonske temelje i jedan smo od rijetkih sportskih klubova koji nema dugovanja, plate i stipendije su svakog desetog u mjesecu i nisu nikad kasnile u zadnje četiri godine. Plan je da i u sljedećim sezonama budemo u vrhu Premijer lige i da igramo evro kupove, da sa mlađim djevojkama igramo 1.ligu Republike Srpske kao i Omladinske lige u svim uzrastima. Sve to na terenu ali isto tako i van terena, da budemo primjer sportskog ponašanja i uzor mlađim generacijama.
Šta je potrebno uraditi kako bi sport u BiH krenuo naprijed?
Ima više stvari koje se trebaju uraditi zajednički u saradnji klubova, saveza i države. Finansiranje je najvažnije, ako može u cijeni goriva da bude gradnja auto puteva onda može i 3 feninga za sport, državnim televizijama bi naredio da više prenose utakmice Premijer lige kao i da vrate sportski pregled sa rezultatima svih domaćih liga. Zabranio bih da u klubovima rade ljudi koji su bili kažnjavani po bilo kom osnovu a ima ih koji godinama žive dobro na konto klubova a da su im klubovi godinama u finansijskoj blokadi.
Šta vas je potaklo na to da sportskim kolektivima donirate sportsku opremu?
Najviše sam se bazirao na ženske klubove jer sam stekao dojam da njih malo ko pomaže. Trudio sam se da nekima vratim vjeru u ljude i da ih ohrabrim kako bi nastavili sa svojim radom. Moje malo je nekima puno i to me hranilo kako bi sve to uspio. Meni je nagrada kad vidim iskreni dječiji osmijeh u trenutku kad shvate da su dobili svoju loptu ili dres to je osjećaj koji puni srce i čini čovjeka srećnim.
Imate li neku poruku za sportske radnike u Bosni i Hercegovini?
Ulažite u sebe, dograđujte svoje vještine koje ćete primjenjivati u svakodnevnom radu svojih klubova. Poštujte druge i volite sve ljude i državu u kojoj živite jer samo dajući drugima možemo biti istinski sretni ljudi.
Svijet Rukometa
