Kada smo, ne tako davno, 2007. godine gledali prvu polufinalnu utakmicu Kupa pobjednika kupova, u sarajevskoj Skenderiji, a u kojoj su rukometaši sarajevske Bosne slavili protiv evropkog rukometnog diva, ekipe Hamburga, ni slutili nismo da će, samo deset godina kasnije naš rukomet, faktički, biti na aparatima.
Bila je to sjajna noć za našeg reprezentativnog golmana, Enida Tahirovića koji je mrežu Studenata sačuvao nejverovatnih 22 puta. Ništa manje zaslužni nisu bili i Darko Martinović, Adnan Harmandić i drugi, koji su u grotlu sarajevske skenderije, tada drugoplasiranoj momčadi njemačke Bundeslige, pokazali kako se igra rukomet u Bosni i Hercegovini.
Četiri godine ranije, tačnije 09. studenog 2003. zauvijek će biti upisan u analima rukometa BiH, spektakl u Ljubuškom koji će se dugo pamtiti i 5000 gledatelja u prepunoj gradskoj sportskoj dvorani.
Sam početak utakmice nagovijestio je također, da će to biti večer 18-godišnjeg vratara Mirka Alilovića, koji nije bio pod dojmom “velike” Barcelone, i bez straha skidao lopte koje su upućivale svjetske zvijezde. Mirko Sušić se izvrsno nosio s gorostasom Xepkinom, a Denis Buntić i Mirsad Terzić hrabro ulazili u duele s dvometraškom obranom gostiju. “Suhim listom” Zdenka Šaravanje u posljednjoj sekundi završilo je prvo poluvrijeme 15:15, vjerojatno najbolje koje je Izviđač ikada do tada odigrao.
U drugom dijelu presudila je kvaliteta klupe i iskustvo. Fanatični pljesak na kraju utakmice bio je znak daje mlada ekipa Izviđača pošteno i odigrala povijesnu utakmicu, ne samo za Izviđač i Ljubuški, nego i za cijelu Bosnu i Hercegovinu čiji je rukometni ugled poslije ove utakmice porastao.
Danas, kada mlađim generacijama prepričavamo ovakve izvještaje sa utakmica, sa pravom nas gledaju začuđeno. Bosanskohercegovački rukomet, već nekoliko godina unazad nalazi se u „komi“. Problemi oko neregistracija saveza, kulminirali su blokadom računa, tako da i ono što je i nekako funkcionisalo više ne funkcioniše. Novca nema ni za osnovne potrebe.
Godine nerada, nebrige, mutnih radnji, gurane su pod tepih. Pod tepihom mjesta više nema, a sva prljavština isplivala je na svjetlo dana.
Svih tih godina bh. Rukomet trpio je nesagledive posljedice. Od reprezentativnog dresa oprostili su Danijel Šarić, iako je briljirao u dresu Barcelone, takođe, Edin Bašić, najbolji strijelac i najbolji bek francuskog prvenstva, igrać Chamberia, još uvijek aktivni rukometaš.
Nikada nismo saznali kanale kojima se dolazilo u reprezentaciju ali ono što iz priloženog vidimo je da smo godinama gubili vrhunske rukometaše, bez da se iko upitao zašto? Poznavaoci rukometnih prilika u BiH mogu se sjetiti izjava ova dva sjajna sportaša. „Doći ćemo u reprezentaciju kada se situacija u bh. rukometu popravi“. Rijetki su oni koji su ih smatrali ozbiljnim, jer nismo znali o čemu pričaju, ili smo se barem pravili da ne znamo!
Nakon skoro deceniju najavljena i je prva skupština Rukometnog saveza BiH. Sve oči bile su uprte u taj famozni. 5.9.2016. kada se „rukometna pamet“ trebala okupiti na Vlašiću. Očekivalo se mnogo, a dobilo ništa. Po unaprijed izrežiranom scenariju, završena je još jedna predstava za široke narodne mase. Rukometni savez BiH dobio je novo/staro rukovodstvo, istina, u užarene stolice Izvršnog odbora sjeli su neki ljudi, a koji ni sami nisu znali da su izabrani. Sve ovo govori o tome, koliko je teška dijagnoza stanja bh. rukometa.
Danas, gdje smo danas? Vrlo teško pitanje, sa veoma teškim ili skoro nemogućim odgovorom. Rukometnog saveza nema, računi su blokirani, u pokušaju je da se napravi ali teško. Federalni rukometni savez koji je osnov da se može formirati i državni, u fazi je registracije. Prema informacija dostupnim našem portalu, RSFBiH formiran je, ali u toku je žalbeni proces, koji prema svemu sudeći neće završiti dobro.
Seniorska rukometna reprezentacija narednog mjeseca trebala bi otputovati u Finsku na kvalifikacioni susret za odlazak na Evropsko prvenstvo koje se naredne godine igra u Hrvatskoj. Prema svemu sudeći, do odlaska neće doći, jer bi ponovo, po ko zna koji put, selektor Bilal Šuman trebao snositi putne troškove, što je skandalozno.
Selektor bi trebao da razmišlja o ekipi, protivnicima, a ne o putovanjima, smještaju ekipe i drugim nebitnim stvarima. Da, sjetit ćete se, da je selektor platio i put u Španiju na kvalifikacioni susret, put u Makedoniju na pripremne susrete, koje su naši seniori odigrali u januaru mjesecu.
Omladinske selekcije barem službeno ne postoje. Postoje „grupe“, koje samo zahvaljujući dobroj volji pojedinaca, uspjevaju da se okupe kada je na rasporedu neki turnir. Naša Kadetska reprezentacija, zahvaljujući rukometnim radnicima iz Bijeljine i drugih okolnih gradova odputovala je na jedan veoma kvalitetan turnir u Grčku. Okupio je Nebojša Golić ovu djecu, i djeca osvojiše medalju, ali Rukometni savez ne zna ni ko se nalazi na tom turniru. Teško nam je bilo gledati naše dječake kako okupljeni stoje bez službene uniforme, sa obilježjima države i saveza. Kao da su otputovali na maturalnu ekskurziju a ne na zvanični turnir. Dresove su imali, ali one koje koriste seniori. Dobili su ih na zajam, jer vjerovatno ni seniorima više neće trebati.
Tek što su se dresovi osušili od pranja, Zdenko Grbavac, privatnim telefonom okupio je Juniorsku reprezentaciju, za nastup na Međunarodnom rukometnom turniru koji se ovih dana igra u Bugojnu. Zajedno sa svojim saradnicima Grba pravi rukometno čudo u Ljubuškom, ali sa reprezentacijom to čudo teško će napraviti. Reprezentacija se okuplja na dan kada se utakmica igra, bez, ili sa veoma kratkim fazama priprema, nastupa na veoma jakim međunarodnim turnirima.
Rezultati će možda izostati, ali naš navjeći uspjeh je taj što Zdenko i Nebojša uspjevaju skupiti ovu dječicu.
O ženskom rukometu i ne treba pričati. Ženski rukomet u BiH dođe nešto samo kao usputna zarada službenim licima i onima koji su od rukometa napravili porodične biznise.
Klubski rukomet u Bosni i Hercegovini je na najnižim granama u posljednim godinama. Tri kola pred kraj prvenstva, ne zna se ko ostaje a ko ispada iz „elitnog“ društva. Elitno društvo nosi naziv samo zbog imena klubova koji se takmiče u rukometnoj Premijer ligi. Borac, Krivaja, Goražde, Izviđač, sjajnu historiju imaju, budučnost, veoma upitnu. Oni koji su obezbjedili ostanak su za skraćenje lige, oni koji ispadaju, oni su za proširenje, i tako u nedogled.
Propozicije takmičenja prekrajaju se po vlastitim receptima i aršinima, onako kako to kome odgovara, a pravdajući se „nepostojanjem saveza“. Pa i upravu su, ali ako ne postoji savez, ne postoji ni liga, pa zašto je onda igramo, za koga? Nisu problem samo propozicije, problem je sve što ima doticaja sa ovim sportom u BiH. Nerijetka je situacija da se pobjednik susreta zna i prije nego li je utakmica krenula. Dovoljno je vidjeti delegiranje službenih lica, i sve je jasno. Mada ni to se ne može naći jer oficijelna web stranica Saveza nije u funkiji već više od mjesec dana.
Posljednjih godina iz lige se izlazilo i ulazilo kako je kome odgovaralo. Na početku sezone propozicije kažu jedno, na kraju drugo, a sve je stvar kafanskih dogovora.
Bosna i Hercegovina domovina je vrhunskih sportaša i vrhunskih rukometaša, domovina osvajača svjetskih, olimpijskih zlata, te osvajača lige evropskih šampiona, i sigurno je da nije zaslužila ovakav odnos prema ovom najtrofejnijem sportu u našoj zemlji.
Bosna i Hercegovina je domovina Abasa Arslanagića, Jasmina Mrkonje, Zdravka Rađenovića, Irfana Smajlagića, Muje Demirovića, Svjetlane Kitić, Jasne Merdan, Bilala Šumana, Senjanina Maglajlije, Gorana Čengića, Zdenka Antovića, Zaima Kobilice, Seada Hasanefendića, Edina Bašića, Danijela Šarića, Adnana Šabanovića, Mirka Alilovića, Slavka Goluže, Venia Lozerta i mnogih drugih.
Konačno je došlo vrijeme da rukometni radnici uzmu stvar u svoje ruke. Jer onaj ko je bolestan, ili ozdravi ili umre. Naš rukomet, klinički je mrtav, još ga nismo skinuli sa aparata, jer nadamo se da će se probuditi i ozdraviti, ali sa ovakvim ljekarima koji već godinama daju „namjerno“ pogrešne dijagnoze, vrlo teško i skoro nemoguće.
Bosna i Hercegovina i danas ima sjajne igrače, rukometne radnike, svoje rukometne centre, velike rukometne projekte kao što su „Rukomet je moja budučnost“, „Rukomet u srcu“, „Lokomotiva kup“, mnogobrojne rukometne kampove, i sve ovo nabrojano predstavlja jako dobre preduslove za uspjeh ovog sporta, ali napominjemo, sa nekim novim ljudima.
Do nekih boljih vremena.
Svijet Rukometa
