Igor Vori najstariji hrvatski reprezentativac prepun je motiva uoči skorašnjeg europskog prvenstva.
Koje su vam ovo po redu reprezentativne pripreme?
– Tko će to znati, ha, ha, ha… Ne brojim, lakše je ne brojati – reći će naš najstariji rukometaš, kružni napadač Igor Vori (37), koji je bez pogovora odradio pripreme u Ivanić-Gradu.
Ništa mu nije bilo teško, nije tražio poštedu ni kod najzahtjevnijih vježbi, tek se koji put rukama hvatao za kronično bolna leđa.
– U ovim godinama moram raditi više od drugih, nisam došao da bih bio povlašten, ne mogu li izdržati trening kao i ostali, nemam što raditi u ovoj momčadi. Bolna leđa? To je dio mog života, na to sam naviknuo kao i na jutarnje buđenje.
Koliko se izbornik Lino Červar promijenio u odnosu na ranije razdoblje, na reprezentativnoj klupi nije ga bilo sedam godina?
– Nekako mi se čini da ima još izraženiju volju i želju za radom, još je veći entuzijast nego što je bio! Ako je to uopće moguće… Zna tko je Červar, iza sebe ima impozantne rezultate, no, neovisno o svojoj trofejnoj prošlosti, na ovim se pripremama ponaša kao da je prvi put s reprezentacijom. Silno je motiviran, što je najbolja poruka svima nama kako se treba odnositi prema radu. Igrači to osjete, na svakom se treningu daje maksimum i svaka se vježba radi kao da je zadnja u životu! A to je jedino ispravno, to je jedina staza prema uspjehu – kaže Vori.
Tijekom taktičkog uvježbavanja jedne obrambene inačice ponudili ste izborniku svoju ideju kako zakrpati rupu u obrani i Červar vas je poslušao pa se nastavilo vježbati po vašem savjetu. Ta interakcija između trenera i igrača nije baš uobičajena, treneri u pravilu vole biti imperatori…
– Sve se mijenja, ovo su druga vremena. Uostalom, svi smo mi tu zbog istog cilja, moramo razgovarati i jedan drugome pomagati. Iskusan sam i bilo bi glupo ne pokušati iskoristiti to iskustvo. Červar zna da je svaki moj savjet dobronamjeran i onda se rađa izvrsna suradnja. Razgovor nikad nije na odmet, ali jasno je da zadnju riječ ima izbornik, to se nikad neće promijeniti.
Kakvu Hrvatsku možemo očekivati na Euru?
– Najvažnije je da iznova pokažemo sve ono što nas je krasilo na gotovo svim dosadašnjim velikim natjecanjima. Ova momčad, dakle, mora biti fanatično borbena, prepuna zajedništva, ali i skromna, silno željna dokazivanja iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu. I bude li tako, onda će dobar rezultat doći sam po sebi. Ne zaboravimo da i drugi treniraju, i drugi žele napraviti vrhunski rezultat, ne igramo samo mi taj rukomet. I onaj tko u pravom trenutku bude spreman dati više, taj će se ovjenčati slavom. Trebat će nam, dakako, potpora s tribina, taj huk koji nas je uvijek pratio na domaćim utakmicama…
Posebno će vam gromko bodrenje trebati na startnoj utakmici protiv Srbije. Jeste li fokusirani isključivo na tu utakmicu i koliko to može biti dvosjekli mač?
– Nemoguće je pobjeći od emocija, ali iz dana u dan razmišljam na način da je to utakmica kao i svaka druga, uz tu razliku da je riječ o početnom dvoboju na turniru pa ćemo svi jedva čekati da počne. Neće biti lako, nikad nije lako. Nerijetko se sjetim 2009. godine kad smo na startu igrali protiv Južne Koreje. Svi smo uoči dvoboja govorili da su Korejci dobri, ali da ipak nisu na našoj razini pa smo se na parketu mučili do minutu-dvije prije kraja! Ne smijemo se prepustiti emocijama, ne smijemo podleći euforiji, koja će sigurno preplaviti Spaladium Arenu. A Srbija k’o Srbija, za mene je to isto kao da igramo protiv Islanda ili Švedske! I samo tako moramo razmišljati, idemo korak po korak. Kako voli reći Červar, Srbija je prva, visoka stepenica, pa onda slijedi još viša, Island, pa još, još viša, Švedska! I tako štengu po štengu…
Do kraja?
– Nadam se, vjerujem u to! Bilo bi to prekrasno napokon dohvatiti i to europsko zlato, koje nam toliko nedostaje – kaže Vori, koji u svojim vitrinama ima po jedno olimpijsko i svjetsko zlato, zatim olimpijsku, svjetsku i europsku broncu te po dva svjetska i europska srebra.
U trofejnom je ormaru ostalo još jedno upražnjeno mjesto…
Izvor: Predrag Jurišić | Sportske Novosti
