Očajnu utakmicu odigrali su hrvatski rukometaši na početku natjecanja na SP-u u švedskom Jönköpingu. Doživjeli su jedan od najgorih poraza na velikim natjecanjima, bio je to u svakom slučaju jedan od najgorih poraza koje su doživjeli na startu nekog turnira u posljednja tri desetljeća.
“Bio je to totalni blackout, ništa nije bilo kako treba, obrana je bila loša, nismo bili pravi”. To su bile prve reakcije kapetana Domagoja Duvnjaka nakon poraza koji bi mogao donijeti doslovno potop hrvatskog rukometa. I bio je u potpunosti u pravu jer se teško sjetiti tako lošeg izdanja naših rukometaša. Opet ta nesretna Švedska, opet taj nesretni Jönköping.
Sjećam se jako dobro, bilo je to sada već davne 2002., putovao sam u Švedsku kad su naši rukometaši na EP-u također bili “stacionirani” u ovom gradu. U samo tri dana doživjeli su tri teška poraza u tada snijegom zametenoj Švedskoj. Na startu je bivša SRJ (Srbija) pobijedila momčad tadašnjeg izbornika Josipa Milkovića, a poslije toga su ubilježena još dva poraza od Njemačke i Francuske te smo nakon samo pet dana svi zajedno pokunjeni napustili poprište EP-a.
Bilo je tada svađa u reprezentaciji između “starih i mladih”, a među potonjima bio je i Ivano Balić, današnji pomoćnik na klupi te začeci one najveće generacije koja se vratila u vrh i godinu nakon toga osvojila svjetsko zlato u Portugalu 2003., a nakon toga i olimpijsko zlato u Ateni 2004.
Za nadati se je da se tako nešto može ponoviti i sada, taj pad i zatim uspon bez obzira što se dogodilo u nastavku natjecanja koje je započeto na najgori mogući način. Završio je teškim porazom i rukometom bez ideje u obrani i napadu, rukometom u kojem su zakazali svi, od vratara koji su upisali samo pet obrana do klupe na čelu s Horvatom, koja nije mogla pronaći suvislo rješenje.
U svakom slučaju, ništa jednim porazom nije izgubljeno, no na putu ka četvrtfinalu stoji moćna Danska u drugom krugu. Dvostruki uzastopni svjetski prvak iz Njemačke 2019. i Egipta 2021. zgazio je Belgiju 15 razlike i kad se sve uzme u obzir, teško se bilo čemu nadati. Kad bi to bilo samo jedno natjecanje u nizu na kojem neće biti ostvaren očekivani rezultat, nikome s glave ne bi pala kruna. No, sad je već i slijepcima i vrapcima na grani jasno da je hrvatski rukomet u teškoj silaznoj putanji.
Baš kao nakon olimpijskog zlata u Atlanti 1996., bjelodano je da je hrvatski rukomet u teškoj krizi. U tom periodu kad su boje Hrvatske branili Saračević, Smajlagić, Ćavar i ostali, nakon olimpijskog zlata nizani su mučni neuspjesi, propušten je olimpijski turnir u Sydneyju 2000. Sada se očito povijest ponavlja jer je Hrvatska u zadnjih 10 godina osvojila samo tri medalje, broncu na SP-u u Španjolskoj 2013., srebro na EP-u 2016. u Poljskoj te europsko srebro prije tri godine, također u Švedskoj.
Nakon tog posljednjeg uspjeha naši su rukometaši teško kiksali na SP-u u Egiptu kad su bili poniženi 15., propustili su olimpijski turnir u Tokiju i stradali od korone i protivnika na EP-u Mađarskoj (osmo mjesto). Zaista premalo za rukometnu zemlju s takvim pedigreom i čini se da su potpuno u pravu neki zloguki proroci koji su svjesni velikog pada i najavljuju još gori.
Nažalost, Duvnjak i Karačić su u zenitu karijera, Cindrića u reprezentaciji u pravilu nema kad su u pitanju važne i velike utakmice. Mladi u koje se vodstvo HRS-a stalno kune i zbog kojih su često prerano otpisivani kvalitetni igrači, a koji su mogli puno toga dati, miljama su daleko od svojih uzora. O novom Baliću, Metličiću, Lackoviću, Džombi...i ostatku te generacije koja je napravila najviše možemo samo sanjati.
Da, ne uspiju li rukometaši u Švedskoj izboriti četvrtfinale, a to je već sada lako nazrijeti, najvjerojatnije ćemo propustiti i sljedeći olimpijski turnir u Parizu. Bude li tako, sustav kojeg zapravo više i nema, u potpunosti će se raspasti. Iskreno, čini nam se da se već i raspao, kamo sreće da se varamo…
Piše: Predrag Žukina | Sportske Novosti
