Iako završetak prvog dijela natjecanja po skupinama na Europskom prvenstvu čiji je domaćin Hrvatska, kao ni početak druge faze baš i nisu sukladni očekivanjima pristaša Lijepe Naše iz Hercegovine, neke činjenice su nepobitne. Prva od njih svakako je podatak kako su Hercegovci postali oslonac hrvatske rukometne vrste. Ako se mjerodavnim uzme mjesto rođenja, čak petorica Červarovih mušketira, Ljubušaci – Denis Buntić, Mirko Alilović i Željko Musa te Mostarci – Igor Karačić i Marino Marić, rođena su u zemlji hercega Stjepana. To je gotovo 23 posto šireg sastava reprezentacije, 22 igrača koja, kako bi rasporedio teret dugog i napornog natjecanja, izbornik Lino Červar rotira.
Bosanci utrli put Hercegovcima
Ako se zagrebe u rukometne kronike, nije to nikakvo iznenađenje jer su prije Hercegovaca kostur reprezentacije činili Bosanci. S obzirom na dva olimpijska zlata, pa zlato, tri srebra i jednu broncu sa svjetskih prvenstava te dvije bronce i dva srebra s europskih prvenstava, vrijedi se podsjetiti rukometnih veličina rođenih u Bosni koje su utirale put slavi hrvatskog rukometa. Bili su to Banjolučani – Božidar Jović, Irfan Smajilagić, Zlatko Saračević i Dalibor Anušić, pa Venio Losert (Zavidovići), Zoran Mikulić (Travnik), Vladimir Šola i Zvonimir Bilić (Livno), Mario Kelentrić (Gradačac)… Sve as do asa, bolji od boljega, svjetske klase koje su dale golem obol stasavanju hrvatskog rukometa u svjetsku silu nakon osamostaljenja. Bili su to uglavnom već formirani igrači koji su se pred ratom, početkom devedesetih godina, povukli prema Hrvatskoj i stjecajem okolnosti odlučili braniti njezine boje.
Zanimljivo da je dugo vremena te istinske rukometne zvijezde s kapetanskom vrpcom ipak predvodio Hercegovac iz Stoca – Slavko Goluža, a još jedan zlatni iz Atlante je “leteći” Čapljinac Vladimir Mana Jelčić. Jedno vrijeme su ih kao izbornici vodili i Zdravko Zovko te Abas Arslanagić, također podrijetlom iz BiH. Trajala je ta generacija u redovima hrvatske vrste dobrih desetljeće i pol, a najdulje se održao neuništivi vratar Venio Losert. Upravo on dočekao je stasavanje novog, ali sada hercegovačkoga vala u hrvatskoj vrsti koja kontinuirano postiže dobre rezultate. Taj novi val predvodili su Ljubušaci – Denis Buntić i Mirko Alilović, a pridružio im se Željko Musa čija se obitelj iz rodnog mu Klobuka preselila u Zagreb. Može se reći da je Musa, poput Goluže, rođen u Hercegovini, a rukometno stasao u Hrvatskoj.
“Izviđač jači od Zagreba”
Izviđačev dvojac Buntić – Alilović čisti je hercegovački proizvod stasao u sada već čuvenoj Izviđačevoj školi. Usporedno s njima u reprezentaciji se uspješno ogledao i Mario Obad, Mostarac koji je osvojio srebro na Mediteranskim igrama u Almeriji 2005. godine, međutim, njegova reprezentativna era trajala je neusporedivo kraće od one Izviđačeva dvojca. Dvojici Ljubušaka ubrzo se u reprezentaciji Hrvatske pridružio Marin Šego iz Međugorja, koji je također stasao u Izviđaču. S vremenom se hercegovačka baza hrvatske vrste proširila i na Mostar, pa su standardni reprezentativci postali Igor Karačić i Marino Marić, stasali u Zrinjskom, koji s trojicom Ljubušaka, stalno ili povremeno, nose dres Lijepe Naše na Europskom prvenstvu koje je u tijeku. Međutim, nisu samo petorica navedenih bila u konkurenciji za sastav hrvatske vrste, na širem popisu bila su još trojica mladih Ljubušaka – Matej Hrstić, David Mandić i Josip Šarac. Ako ih nije bilo na aktualnom Europskom prvenstvu, može ih se očekivati na idućim europskim i svjetskim rukometnim smotrama.
Za seniorsku reprezentaciju Hrvatske nastupao je još jedan Ljubušak – Marko Matić koji trenutačno igra u Njemačkoj, pa bivši skaut Ljubo Vukić. Kako stvari trenutačno stoje,
ta rijeka neće prestati jer su mladi Mostarac Filip Vistoropponajbolji u juniorskoj i Ljubušak Domagoj Alilović u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske. Ne zaboravimo da je Zagreb iz slavnih dana i Izviđač trenirao naš Josip Glavaš. Međutim, peterostruki bh. prvak Izviđač igračima ne “hrani” samo Hrvatsku nego je i oslonac bosanskohercegovačke reprezentacije. Šestorica od 16 bh. reprezentativaca koji su u dvije utakmice deklasirali Švicarsku bivši su članovi Izviđača. Trojica – Josip Perić, Marin Vegar i Tomislav Nuić ponikli su, a trojica – Mirsad Terzić, kapetan reprezentacije, vratar Benjamin Burić i Dejan Malinović stasali su u Izviđaču. Došli su kao nadareni 18-godišnjaci, a otišli u inozemstvo kao afirmirani rukometaši. Da se nisu ozlijedili Nikola Prce i Senjamin Burić, pola bh. reprezentacije činili bi bivši skauti. Koliko znamo, po tome je Izviđačev primjer jedinstven na prostorima Balkana, a, smatramo, i mnogo šire.
Tri rijeke i genetika
Uz spomenute Izviđač CO i Zrinjski, kao prava rukometna vrela treba navesti Međugorje, gdje je, uz Šegu, stasao i bh. reprezentativac Dragan Ćavar, i Čapljinu, gdje su ponikli neki od najvećih talenata hrvatskog rukometa u poraću. To su, prije svih, Nikola Prce, Ante Kukrika i Nikola Đono. Sva trojica bila su vodeći igrači kadetskih i juniorskih reprezentacija Hrvatske u svojim generacijama, dok se u seniorsku, osim Prce, koji nastupa za BiH, nisu uspjeli probiti. Razlog što Čapljinci nisu uspješni poput Ljubušaka i sve boljih Mostaraca leži u činjenici da nema stabilnog kluba. Dragan Suton, trener Čapljine koji je kao igrač s uspjehom nastupao za čapljinski ligaš, pa Velež i Mehaniku iz Metkovića, a kraće vrijeme vodio i Zrinjski, smatra kako tajna leži u genetici.
– Ovo područje uz Neretvu, od Metkovića do Mostara, pa oko Ljubuškoga i istočno do Stoca, to je rukometno područje. Tu se rađaju muška, a i ženska djeca s predispozicijama za bavljenje rukometom. Imaju tjelesnu građu kao stvorenu za taj sport, jaki su, stabilni, visoki, oštroumni…, samo treba radom razviti Bogom dani talent. Kad bih se ja pitao, ovdje bi se igrao samo rukomet – tvrdi trener Suton.
S obzirom na to da Izviđačeva, pa i ostale rukometne škole u okolici, izbacuju rukometne talente, Sutonu bi se moglo dati za pravo. Da s tog malog prostora bude još više rukometaša, a i rukometašica, potrebno je organizacijski i financijski ojačati već postojeće klubove. Uz rijeku Neretvu poniklo je i najveće trenersko ime s ovih prostora – Zvonimir Noka Serdarušić koji je na čelu rukometnoga dream-teama iz Pariza, kao i bivši zlatni francuski reprezentativac Igor Anić.
Dar ljudi s ovoga područja za tzv. loptačke sportove osjetili su i odbojkaški stručnjaci iz Zagreba koji su u kratkom vremenu iz Čapljine odveli tri igračice. Naravno, kada je rukomet u pitanju, s malo truda mogu se napraviti čuda!•
Mladi igrači Izviđača CO jednostavno su pretplaćeni na medalje s mlađim vrstama Hrvatske za koje nastupaju. Tako je, primjerice, Marko Matić 2007. u Bahreinu osvojio srebrnu medalju za dob do 19 godina. U istoj konkurenciji, ali 2013. u Mađarskoj je srebro osvojio Ante Grbavac. S kadetskom reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Podgorici zlatnom su se medaljom okitili Mirko Herceg, Mijo Tomić, Petar Mucić, Stipe Čolak.
Za mlađe reprezentacije Hrvatske nastupaju ili su nastupali – Domagoj Alilović, zatim Josip Šarac, David Mandić, Tomislav Nuić, Marin Vegar, Josip Ilić, Ante Granić. Za mlađe bh. vrste igrali su Milan Tolić, Milan Vukšić, Mirko Mišetić, Nikola Primorac, Ante Grbavac, Mislav Grgić, Stjepan Jozinović, Tomislav Radić i Damjan Šarac, a za seniorsku, uz osmoricu već spomenutih, još i Krunoslav Jurić, Dragan Ćavar, Adnan Harmandić, Milovan Pavlović, Mirko Sušić, Ivan Miličević, Ivan Milas, Mario Pavlak, Kristijan Jarak i Josip Ereš.
Takvim nizom na ovim prostorima mogao bi se pohvaliti još samo PPD Zagreb, s tim što je Izviđač CO u prednosti jer je među nabrojenima njih više od 80 posto iz vlastitog podmlatka!
Već 60-ak godina Ljubuški ima najprije stabilnu žensku, a zatim i mušku ekipu. U tom razdoblju brojne generacije su prošle kroz Izviđač, međutim, prva velika zvijezda bio je Ivan Majstorović koji je s nepunih dvadeset godina 1979. zaigrao Prvu jugoslavensku ligu. S velikim uspjehom nastupao je za klubova s juga Srbije – Dubočicu iz Leskovca i Željezničar iz Niša. Godinama je bio među prvim strijelcima jugoslavenskog prvenstva, a karijeru je završio u Njemačkoj. Igrao je za mlađe reprezentativne vrste, ali ne i za seniorsku.
Piše: Dušan Musa | vecernji.ba
