Evo nas, dakle, na kraju, rekao bih, iznenađujućem kraju. Neke sam stvari pogodio u svojim prognozama uoči Eura, ali svakako nisam najavio finale Španjolska – Švedska. Španjolce je malo tko vidio na tronu, ali bili su najbolji kada je bilo najvažnije te su imali golmane koji su u kritičnim trenucima bili fantastični, po meni i ključna prevaga u pohodu na zlato.
A što reći o Šveđanima? Doista nelogično zvuči podatak da je srebrna reprezentacija na prvenstvu izgubila četiri utakmice, od ukupno osam koliko su odigrali. Međutim, u sportu je sreća uvijek važan dio svega što se događa na parketu, a Šveđani su je u Splitu i Zagrebu imali. Na koncu su je valjda nečim i zaslužili…
Sam rukomet nije donio nekakav spektakularni iskorak, no, osobno ga nisam ni očekivao jer trenutačno u svijetu nema reprezentacije koja ga je u stanju prezentirati. Vidjeli smo, međutim, da moderni rukomet sve više počiva na velikoj trci te maksimalno brzom ritmu. U njemu stoga mogu egzistirati samo vrhunski pripremljeni igrači. Još smo se jednom mogli uvjeriti koliko je u igri važan brzi centar, a možda najveća taktička novost je ta što više ne postoji napad s igračem manje – jer svi vade golmana iz igre u tim trenucima – a sve se više poteže i za opcijom “sedam na šest”.
U tako brzom rukometu rekao bih da je dodatno porasla uloga golmana i za mene su na neki način oni bili ti koji su izdominirali prvenstvom. Momčad koja je na vratima imala boljeg golmana od suparnika, u pravilu je dobila sve utakmice. Uoči prvenstva, a onda i svih naših utakmica, baš sam naglašavao važnost golmana u današnjem rukometu, jer igra se previše brzo i previše je tu šutova na utakmici da bi mogao bilo koga dobiti bez raspoloženog golmana.
Favorita gotovo da i nema
Već sam podvukao kako rukomet trenutačno nema reprezentaciju koja je sposobna napraviti iskorak u odnosu na ostale. Ukupno je – barem meni – Francuska ponovo izgledala bolje od ostalih, ali jedan loš danas stajao ju je finala, vjerojatno i zlata. Dakle, velika izjednačenost možda je najviše obilježila turnir, favorita gotovo da i nema. Uoči utakmica stalno sam išao nekakvom logikom, gledajući tko koga ima u momčadi, kakva mu je igračka širina, ali na koncu bi utakmica otišla nekim potpuno drukčijim smjerom od one koju bi sugerirale rukometne reference. Jedino što nije bilo upitno jest činjenica da je momčad koja u utakmicu uđe bez prave energije i čvrstine u obrani odmah osuđena na propast.
Pitaju me ljudi kako sam vidio Hrvatsku na ovom turniru po pitanju stila igre. Iskreno, ne vidim nekakvu posebnu razliku u načinu igre koju je forsirala Hrvatska u odnosu na onu koju su igrale selekcije koje su igrale polufinale. Nekada smo govorili da Skandinavci igraju drukčiji rukomet, da kod njih dominiraju trka, brzina i brza realizacija, ali ta je priča sada potpuna prošlost jer danas svi trče i pucaju brzo. Hrvatskoj je na ovom turniru jednostavno manjkalo kontinuiteta u igri – doista mi je teško objasniti zašto smo imali takve amplitude – a više od svega nismo imali golmane na pravoj razini.
Neka nova lica
Ono što me najviše veselilo na Euru bio je pogled na naše nove snage predvođene Cindrićem, Mamićem i Stepančićem, jer u njima imamo kostur reprezentacije koja nam jamči da ćemo i na sljedećim velikim turnirima imati momčad sposobnu nadigravati se sa svima. Doduše, rekao bih da su kompletan turnir na neki način obilježila neka mlađa lica poput Mema, Kašpareka, Jeppssona… tako da je određena smjena generacije neupitna kad govorimo i o vrhunskom europskom rukometu.
Za kraj ću još jednom pohvaliti atmosferu koju smo doživjeli i u Splitu i u Zagrebu. Bio sam na puno velikih natjecanja i odgovorno tvrdim da takvo što nikada nigdje nije bilo viđeno. Što se mene osobno tiče, znam da sam nekim možda bio pomalo i dosadan naglašavajući da nas do medalje može odvesti samo jedna formula: golmani, obrana i kontre. Na žalost, mi drugu formulu nemamo, a kako je prvenstvo to dodatno potvrdilo, tako smo ostali bez medalja…
Nadam se da će na sljedećem turniru biti više dobrih vijesti. Dobro je to što realno imamo sve da to dočekamo. Samo još da izaberemo izbornika…
Piše: Patrik Ćavar | Sportske Novosti
