Dok mnogi svoje slobodno vrijeme provode sa mobitelima ili ispred računara, naša perspektivna gimnazijalka i rukometašica Lana Lončar vrijedno trenira i radi na sebi. Pored svakodnevnih obaveza, ona putuje u Hadžiće i svoje dragocjeno vrijeme poklanja rukometu. U nastavku možete pročitati intervju s Lanom Lončar.
– Zbog čega si odlučila trenirati rukomet i šta je utjecalo na to da nastaviš sa treniranjem?
Ljubav prema rukometu rodila se dok sam gledala utakmice svog starijeg brata Vladana koji je također rukometaš.Tako sam i ja odlučila da počnem trenirati ovaj sport. Motiviše me trening, kao i pozitivna energija ljudi kojim sam okružena. Moje je da treniram, a ostalo će doći na svoje. Dok treniram, zaboravljam na sve probleme i uživam.
-Koliko godina treniraš i u kojem klubu?
Rukomet treniram već 6 godina, od 2012. godine. Svoje prve rukometne korake napravila sam u Ženskom rukometnom klubu “Bosna” Visoko, a od ove godine nastupam za seniorsku ekipu “Hadžići” Hadžići.
-Koji su najzapaženiji rezultati koje si ostvarila?
Do sada imala sam mnogo uspjeha i priznanja, a neka od njih su: Sportska nada općine Visoko 2014. godine, Sportista Zeničko-dobojskog kantona, Sportska nada 2014, Specijalna nagrada za doprinos u razvoju sporta općine Visoko za 2016. godinu. Mnoge meni drage nagrade su:
*Turniri: “Mostar 2016” – priznanje za najbolju igračicu turnira
*”Dan Općine Hadžići” – priznanje za najbolju igračicu turnira
*Završnica prvenstva “final four”-priznanje za najbolju igračicu turnira
*”Sloga 2013” – priznanje za najboljeg lijevog beka turnira
*”Trofej Goražda” – priznanje za najbolju igračicu turnira
*”Turnir povodom završenih radova na igralištu” – priznanje za najboljeg strijelca turnira
*”Zlatibor for friendship ” – priznanje za najbolju igračicu turnira
– Kako uspijevaš uskladiti školske obaveze s treninzima?
Kao sportista ponekad imam veliki problem uskladiti obaveze u školi i na treningu. Vozarim svaki dan i potrošim mnogo vremena. U većini slučajeva završi se odlukom – ili sport ili škola, ali uvijek pokušavam da organizujem i rasporedim vrijeme. Tu su i mnoga odricanja od TV-a, igranja igrica, odmaranja i drugih aktivnosti.
-Da li si ikada pomišljala na odustajanje i šta je to što te je motivisalo da nastaviš dalje?
Da, situacija u BiH je teška, ženski rukomet je zapostavljen, ali nadam se i očekujem da će uskoro početi afirmacija našeg sporta i da će sport i reprezentacija oživjeti nakon dugog vremena. Sport me naučio da budem uporna, hrabra, da sarađujem sa drugima. U budućnosti se želim ozbiljno baviti rukometom u nadi da postanem dio nekog velikog kluba, što je ujedno i moja motivacija.
-Da li imaš uzora i ukoliko imaš, ko je on?
Moj uzor u svijetu rukometa je Nikola Karabatić koji je ujedno i najbolji igrač svijeta te sjajna reprezentativka Katarina Bulatović, ali i moj brat Vladan koji je član mađarskog “Pick Szegeda” i Reprezentacije BiH.
Poruka mladima: Bavite se sportom jer može da vam pruži mnogo lijepih stvari.
Pripremila: Lamija Hašimović | Visoko.co.ba
