Jedan od najboljih golmana svih vremena u rukometu, a vjerovatno i najbolji, Abas Arslanagić, koji je bio selektor našeg nacionalnog tima, kaže za Oslobođenje da nije iznenađen.
– Ma ne znam odakle da krenem. Stid me i sram ko nam vodi rukomet. Ova odluka EHF-a je još jedan znak ko i kako vodi bh. rukomet. Zar možemo više očekivati od predsjednika Saveza koji dođe u Zagreb na završnicu Evropskog prvenstva i ne gleda utakmice i voda ženu po Zagrebu? Zar nešto očekivati očekivati od čovjeka koji je vodio ligu, dok mu je klub igrao u ligi, pa odustao u pole sezone? Ne možeš od takvih očekivati bilo šta. Ne znam ni šta taj direktor Muzurović radi. Mogu oni iz Saveza pričati šta hoće, ali Švicarci su se žalili, usvojena im žalba i to je to. Nije Švicarska velesila, ali ima sve uređenije u rukometu nego mi. Ko smo mi? Svi neku stvar šilje preko nas, upravo zbog tih tamo što sjede u Savezu. Džaba nam sva tradicija, kada smo pali najniže što možemo, u jednom dahu je izgovorio Arslanagić, a onda nastavio:
– Ne mogu se oteti ni od farse, koju su meni htjeli podvaliti. Tuzlanski kanton je 2014. htio mene za predsjednika Saveza, a ja to nisam mogao raditi, a niti želio. Star sam za to, živim na relaciji Poreč-Banja Luka, da me Banja Luka predložila možda bih i prihvatio, a da se ja upustim sa Smajom (Karačićem) da radim ili da se upustim u prepirke s nekakvim gnjidama ne ide. Da oni peru usta sa mnom, da me blate to nisam želio. Čovjek sam koji je svoju karijeru časno gradio. Nisam to htio, ali sam htio da Almir Šahinpašić, jedan gospdin, jedini presotali bard bh. rukometa, bude predsjednik. On je imao sve atribute. Oni su sve napravili da sve uspije. Tu me Enid Tahirović strašno razočarao kao čovjek, ne kao golman, jer nije smije dozvoliti da Smajo i smajići manipulariju s njim. Kada sam se na skupštini 2014. javio za riječ Mirsad Sirćo predsjednik u odlasku je rekao da ne može, a kad su se delegati skupštine pobunili, dao mi je minut, što ja nisam želio nikako, pa sam onda dobio više, govori Arslanagić i nastavlja:
– Rekao sam da nisam ja došao da ikome skidam glavu. Došao sam jer želim pomoći. Općenito problem bh. rukometa je što su samoprozvane velike vođe zanemarile omladinske lige. Hrvatska i Slovenija svoj rukomet grade na tome, a ne na seniorskoj reprezentaciji. Svaka čast momcima i čestitke na izborenom baražu, žao mi je, ali tu bagru u savezu treba rastjerati. Kad sam bio trener reprezentacije tražio sam dada napravim seminar za trenere, a Smajo Karačić mi je rekao da ne treba da mi smetaju.
Legenda banjalučkog Borca kazao istakao je da je ponosan što dolazi iz BiH, ali da ga ljudi koji vode bh. rukomet sramote.
– Potrefio sam se na aerodromu u Dohi na Svjetskom prvenstvu 2015. u Kataru, kada je sletjela delegacija BiH i kad sam vidio ko je sve došao, a prije toga čuo da za trenera golmana Damira Cipurkovića nema mjesta, bio sam šokiran i bilo me stid. Nema ko nije bio, a za Cipurkovića nema mjesta. Ja sam ipak iz BiH i to ponosno ponavljam, gradio sam imidž u toj zemlji, u sportu koji je najbolji za BiH. Borac samo ima 12-13 olimpijskih medalja i sad ja treba da radim s njima. Nemojte me pitati za neke promjene prošle godine. To je kozmetika. Bacanje prašine u oči javnosti. S kojim ljudima se može normalno raditi? Ko je taj Zahirović? Ja sam bio u VIP-u u Zagrebu na Euru i ponosio sam se što me ljudi prepoznaju kao nekoga ko je uspio iz BiH, a predsjednik Saveza nam dođe i šepuri se po Zagrebu. Da se vratim, neminovno je da je i delegat kriv za ono u Tuzli, a meni je najviše žao igrača i rekao sam jednom – mi smo talentovana zemlja za sve sportove i ne može me niko ubijediti u suprotno, ali smo organizacijski nula, ističe Arslanagić i dodaje:
– Mi smo nekad bili središte svjetskog rukometa, a sad nam ove aždahe ne daju da izađemo iz žabokrečine. Mene je stvarno stid i sram ko nam vodi rukomet, zaključio je legendarni Ako.
Izvor: Jasmin Tajić | Oslobodjenje.ba
