Arijana Vojić rukometni delegat iz Bihaća jedini je delegat iz Bosne i Hercegovine koji se nalazi na zvaničnim listama Međunarodne rukometne federacije (IHF). Arijana posljednjih godina svoj posao obavlja sa velikim uspjehom, a potvrde za to stižu nam i iz IHF-a i EHF-a.
Upravo je Arijana jedan od glavnih aktera svih velikih takmičenja posljednjih godina, a nije rijedak slučaj da upravo Arijana bude na samoj završnici nekog velikog rukometnog takmičenja.
Ta situacija dogodila se prije nekoliko dana kada je Arijana delegirana od strane IHF-a kao tehnički delegat za finale Svjetskog rukometnog prvenstva u kojem je selekcija Holandije nakon pobjede nad Španijom stigla do titule Svjetskog prvaka.
Nakon finala 1.IHF Super Globe-a u Kini, na kojem je Arijana učestvovala ove godine, finala EHF rukometne Lige prvaka, polufinala Evropskog rukometnog prvenstva 2018.god., finale Svjetskog rukometnog prvenstva odigrano prije nekoliko dana sigurno je samo dio uspješne slagalice jedne od najvećih delegatskih karijera sa naših prostora.
Na čelu je Turisticke zajednice Unsko- Sanskog kantona gdje obnaša funkciju direktora. Arijana je po struci diplomirani ekonomista, udata i majka osmogodišnjeg dječaka Faruka.
Portal Svijet Rukometa donosi vam ekskluzivni intervju sa Arijanom, koji smo uradili nakon njenog povratka iz Japana. Sa Arijanom smo pričali o njenim rukometnim počecima, igračkoj, sudijskoj, kasnije delegatskoj karijeri i mnogim drugim stvarima.
Kada ste se i kako počeli baviti sportom tačnije rukometom (gdje se i kada započeli karijeru, kako se javila ljubav prema rukometu, zašto baš taj sport)
Kako to obično krene u tim godinama-‘gdje svi iz mahale, tu i ti’, tako sam i ja 1991.god. prvi put s prijateljicama iz dvorišta, ušla u sportsku dvoranu ‘Luke’ , na rukometni teren, na moj prvi trening rukometa.
Mora da nam se desila ‘ljubav na prvi pogled’, jer sam od tog dana, pa evo i do danas stalno na rukometnom terenu. Ta, slobodno mogu reći, ‘moja’ sportska dvorana ‘Luke’ postala mi je kao druga kuća, na tom sportskom terenu ostavila sam puno znoja,ponekad i krvi, pretrpila puno udaraca, povreda, ali i slavila jako puno pobjeda i doživjela pravu sportsku radost i euforiju, koja je vrlo brzo svaki put potisnula sve ono teško u životu i razvoju jednog sportiste.
Moj ŽRK ‘Bihać’ takmičio se i u Premijer ligi BIH,ali i Prvoj ligi Federacije BIH i kroz svoje postojanje i period mog igranja pod njegovim bojama prolazio kroz različite probleme,opstrukcije,utjecaje sredine kojima se nekad mogao oduprijeti,nekad ne.
Moja generacija rukometašica , trenera , ljudi koji su tada radili u Upravi kluba, nosila je na svojim leđima teško breme ratnog i poratnog vremena. Svako od nas je davao svoj maksimum i nikad nismo poklekli niti izdali boje svog kluba.
Znali smo zašto to radimo,upravo za buduće generacije rukometašica koje dolaze. Posebno nas raduje činjenica da naš ŽRK ‘Bihać’ u koji je svaka od nas utkala dio sebe, živi i dalje se takmiči u Prvoj ligi BiH.
Međutim ono što me ne raduje je činjenica što vidim da i ova današnja generacija bihaćkih rukometašica prolazi kroz iste situacije i ima iste probleme koje smo i mi imali prije više od 20.godina.
U mom ŽRK ‘Bihać’ sam igrala sve do 2005.god., usprkos teškoj povredi koljena koju sam doživjela 2004.god. Igrala sam na poziciji lijevog vanjskog beka, a u odbrani na poziciji jednog od dva srednja beka, gdje sam rame uz rame sa svojom sestrom i još jednom suiugračicom otprilike iste visine (185 cm) stvarala teško premostiv zid za protivnika.
Moja generacija rukometašica je bila poznata po tome što je to bila i ‘generacija sestara’ u kojoj su igrale sestre Kadić, sestre Bakša i moja sestra i ja – sestre Jašarević. Problemi na koje smo nailazili tokom svojih igračkih dana u ŽRK Bihać-imamo li prevoz da idemo na utakmicu, imamo li sredstva za kotizaciju, imamo li termin za trening i sl.,djelovali su na nas tako da se veza između nas samo jačala, tako da smo danas, iako svaka na svom životnom putu, jako vezane jedna za drugu, kume smo jedna drugoj i funkcionišemo baš sve kao sestre. Problem jedne je problem svake od nas, radost jedne je radost svima nama.
Ponukana tim vezama i željom da se ponovno sve nađemo na našem rukometnom terenu, u junu 2015.god.sam uz podršku tadašnjeg predsjednika Uprave ŽRK Bihać-Suad Gačo i grada Bihaća,organizirala Prvi susret mlađih i starijih veteranki ŽRK ‘Bihać’.
Bio je to susret za pamćenje, na kojem se našlo i snage odmjerilo nekoliko generacija rukometašica, počev od prve postavke ŽRK ‘Bihać’ – tadašnjeg ‘Srednjoškolca’. Plan je svakako da ovaj susret ponovimo, što svaka od nas s nestrpljenjem iščekuje,jer ono što nas raduje je taj osjećaj i momenat na terenu kad zaboraviš i gdje si i šta si, šta se dešava okolo,samo je bitna rukometna lopta i pogodak.
Da li je neko posebno uticao na Vašu odluku da uđete u sudijske vode; Ko su bile Vaše prve kolegice i kako je tekla Vaša sudijska karijera; Kojeg se događaja sjećate iz tog perioda i u kojoj je mjeri on uticao na Vaš dalji put i angažman?
Paralelno s igračkom karijerom počela je i karijera rukometnog sudije.
Negdje krajem 2002.god.tadašnji trener ŽRK ‘Bihać’, pokojni Rade Popović, koji je bio poznat po svojoj strogoći,ali izuzetnim pedagoškim i psihološkim vještinama, pozvao je mene i moju suigračicu Mirelu, kasnije sudijsku partnericu, da ‘sutra dođemo u malu plesnu dvoranu ‘Stens’. Mirela i ja pomalo iznenađene, ali bez puno pitanja,imajući na umu da je u pitanju neki individualni trening , otišle smo u ‘Stens’. Ušle smo u malu dvoranu,spremne za trening, međutim na naše veliko iznenađenje trener nam govori da stanemo pred ogledalo. Potom prilazi i svakoj od nas stavlja pištu u ruku i kaže ‘da čujem zvižduk za time-out i pokažite znak’.
Nakon prvobitnog iznenađenja i velikog znaka pitanja u našim glavama, ubrzo saznajemo njegovu namjeru i tada prvi put čujemo za ženski sudijski par Gardinovački(Mašić) –Rupaner (Marić) iz Srbije, u tom momentu prisutan na Europskoj završnici rukometnog prvenstva,kasnije na Olimpijskim igrama, koji nam ubrzo postaje uzor.
Ono što tad zasigurno nisam mogla predvidjeti jest da ću godinama kasnije upravo sa Brankom Marić stajati rame uz rame na Svjetskim rukometnim prvenstvima .
Od tog dana počela je naša ‘obuka’ i trening za rukometnog sudiju najprije pred ogledalom, a poslije i na terenu, gledali smo jako puno utakmica analizirajući sudijsko kretanje, sudijske odluke i sl., sve do juna 2003.god.kada izlazimo na prvi rukometni ispit u Banja Luci ,koje uspješno polažemo i stičemo zvanje Rukometni sudija.
Nakon toga slijede prve rukometne utakmice, sada u drugoj ulozi, slijede polaganja za veće kategorije. Po završetku naše igračke karijere , nastavljamo sa sudijskom karijerom i po prvi put Federacija BiH na listi sudija dobiva ženski sudijski par – Jašarević Arijana/ Kadić Mirela.
Kada smo se počeli baviti ovim , znali smo da će nam trebati mnogo hrabrosti i odvažnosti da se upustimo u «mušku» igru, zato smo naoružane strpljenjem radile, trudile se i napredovale do najvišeg ranga takmičenja u BIH-Premijer liga BiH (m i ž).
Vremenom smo stekle određeni autoritet i postale prihvaćene i od igrača i i gračica i od publike. Jako malo je bilo ružnih situacija, sada se sa smijehom sjećamo jedne simpatične situacije kada je poslije dosuđenog faula, neko iz publike dobacio ‘Šta si došla ovdje pametovati, što nisi ostala kod kuće da razvijaš pitu’ . Isto tako nerijetko se dešavalo ,da sam zbog svoje, ne pretjerane visine, bila viša od svih igrača / ica na terenu, pa nam je i to znalo biti simpatično.
S obzirom na sve naše predispozicije, visoko obrazovanje, izuzetno poznavanje engleskog jezika, igračka karijera, započeta sudijska karijera, kolegicu Mirelu i mene, nacionalni rukometni savez razmatra i kao prijedlog kandidata za polaganje i sticanje međunarodne kategorije rukometnog sudije-EHF Referee.
Međutim,onda kako kažu malo i sudbina malo upetlja svoje prste, moja sudijska partnerica zbog novog zaposlenja mijenja odlazi u Sarajevo, a ja započinjem najljepšu karijeru, onu majčinsku. Našu posljednju zajedničku prvenstvenu utakmicu , nas dvije sa trećim pojačanjem u mom stomaku, sudili smo u decembru 2010.god. Četiri mjeseca kasnije na svijet je došao moj Faruk,moja zvijezda vodilja i tada uzimam zasluženu pauzu. Po završetku mog porodiljnog odsustva, na pragu razmišljanja o povratku suđenju, moja sudijska partnerica Mirela odlazi u Njemačku, gdje živi i radi danas, a ja nakon razgovora sa mojim kolegama i prijateljima sudijama (koje poimenice neću sve nabrajati,jer će se sami prepoznati ) zatim kolegama iz matičnog Zbora sudija Bihać, odlazim na polaganje ispita za rukometnog delegata i te 2012.god. započinje moja delegatska karijera.
Kada Vaša karijera kreće u smjeru u kojem je danas – EHF/ IHF Delegate
Ponekad kad ljudima,najčešće rukometnim laicima, onako brzinski želim da objasnim šta ja to radim na terenu i šta je to približno onom što rade delegati na utakmici, kažem: imate rukometni teren u dvorani, imate dvije ekipe koje igraju, imate sudije koji sude i imate onaj tamo sto za kojim neko sjedi i nešto piše. E , kažem, taj čiko što tamo nešto piše, gleda šta rade sudije, ocjenjuje ih, gleda šta rade treneri, ne dozvoljava kršenje pravila na klupama za rezervne igrače, prati šta se dešava na tribinama, brine da je sve regularno i po propozicijama takmičenja itd., to sam ja. Šalu na stranu, ovo je vrlo odgovoran poziv, jako puno odgovornosti je na nama, ono što nas razlikuje od sudija jest to da mi radimo prije , u toku i poslije utakmice.
Nakon što je krajem maja 2014.god.od strane EHF (Europska rukometna federacija) raspisan Javni poziv za prijavu i polaganje ispita za sticanje zvanja EHF Delegate, Rukometni savez BIH je svim Zborovima rukometnih sudija proslijedio isti,jer se na isti mogao prijaviti svako ko ispunjava tražene uslove,ali najvažnije je bilo izuzetno vladanje engleskim jezikom i bavljenje istim pozivom u nacionalnom savezu. Uz podatke tražene u aplikaciji neophodno je bilo poslati i kratki video film na engleskom jeziku o razlozima zašto baš želimo biti EHF Delegat, o željama i ambicijama kada je u pitanju ovaj poziv. Krajem juna 2014.god.nakon analize pristiglih aplikacija iz cijele Europe, obaviještena sam da sam u ušla u uži izbor i da dođem u sjedište EHF –Beč, na testiranje 30-31.08.2014.
Nakon dvodnevnog usmenog i pismenog testiranja,zajedno sa 17 kolega, uspješno sam položila testove i stekla zvanje – EHF Delegate.
Time sam postala prva žena EHF Delegate u Bosni i Hercegovini. BiH ima još dva EHF Delegata – Vladimir Jović i Pero Marić , koji su mi bili na raspolaganju za sva pitanja i nedoumice dok sam se pripremala za testiranje.
Moja prva europska rukometna sezona bila je 2014/2015, kada sam bila delegat na više susreta Challenge Cup i EHF Cup,tako se nastavilo i naredne godine.U sezoni 2016/2017 dobila sam svoju prvu utakmici na Ligi prvaka za žene (Women's EHF Champions League) , na kojoj sam prisutna i danas.
U decembru 2016.god. dešava se pomalo i historijska stvar, Bosna i Hercegovina je po prvi put imala svog predstavnika na najprestižnijem rukometnom takmičenju kada je Europa u pitanju,jer sam bila nominovana na EURO 2016 odigran u Švedskoj.
Zastava Bosne i Hercegovine se vijorila na najvišoj i navjećoj završnici Europskog rukometa za žene, jer je upravo Arijana Vojić iz BiH bila delegat na Europskom rukometnom prvenstvu ‘EURO 2016’, održanom u periodu od 04-18.12.2016.god.u Švedskoj.
Od 27.07.-06.08.2017.god.u Sloveniji sam bila delegat na Europskom rukometnom prvenstvu za žene U19 i imala čast i privilegiju da pored jako puno utakmica u preliminarnim rundama, zajedno sa kolegicom iz Španije budem delegat na finalnoj utakmici ‘Euro 2017 U19’ – FRA vs RUS.
U maju 2018.godine stigao je poziv za novu rukometnu avanturu kako volim reći, na koju sam ubrzo krenula. A ta nova avantura bila je Svjetsko juniorsko prvenstvo za žene u Mađarskoj, na kojem između ostalog polažem ispit i stičem zvanje – IHF Delegate. I na ovom prvenstvu imala sam čast i privilegiju da budem delegat na finalnoj utakmici između ekipe Mađarske i Norveške.
U decembru 2018.god. Bosna i Hercegovina je ponovno imala svog predstavnika na najprestižnijem rukometnom takmičenju kada je Europa u pitanju,jer sam bila nominovana na EURO 2018 odigran u Francuskoj. Pored jako mnogo utakmica u preliminarnoj i glavnoj fazi takmičenja, nominirana sam na polufinalni susret odigran između ekipa Rusije i Rumunije.
Potom dolazi sa ponosom ističem moja vrlo uspješna rukometna 2019.godina.
U maju 2019.god.nominirana sam za Finale EHF lige prvaka za žene ‘Final4 Women's DELO EHF Champions League’, što je zaista izuzetan doživljaj. Na jednom mjestu gledati 4 najbolja rukometna kluba Europe koji se bore za titulu prvaka u dorani od 12.000 mjesta, ispunjenoj do zadnjeg mjesta i pri tom biti u Finalu, zaista je malo riječi da se taj doživljaj opiše.
U julu 2019.god.u Španij je odigrano Svjetsko juniorsko prvenstvo za muškarce, na koje sam također nominovana od strane IHF. Pored niza utakmica njih ukupno 22, dobila sam nominaciju za polufinalni susret između Hrvatske i Portugala.
U augustu 2019.god. u Kini , gradu Wuxi, odigran je 1. IHF Super Globe, na kojem su se za titulu najboljeg takmičili pobjednici Liga prvaka kontinenata. Nominacijom za finalni susrete IHF Super Globea pozitivno sam zaokružila ljeto 2019.god.
Kao šlag za kraj 2019.god. došla je nominacija za Svjetsko rukometno prvenstvo za žene odigrano u Japanu, a posebno nominacija za Finalni susret prvenstva.
Danas ste jedna od najcjenjenijih kontrolorki na listi IHF. Kako se osjećate u toj ulozi, kakve su impresije i da li zbog toga osjećate pritisak i odgovornost?
Dok navodim sva ova velika takmičenja na kojima sam učestovala u proteklih pet godina moje međunarodne rukometne scene, potvrđujem ono što znam odavno-da ništa od ovog nije došlo slučajno, sve ide nekim svojim redoslijedom i sve ima svoje i zašto i zato.
Svaka nova utakmica, svako novo takmičenje bio je svojevrsni test za mene. Da bi se steklo i zadobilo povjerenje Europske i Svjetske rukometne federacije za obavljanje dužnosti delegata na finalnim susretima velikih takmičenja, treba jako puno znanja,rada i odricanja. Iako je odgovornost velika, pritisku i stresu ne ostavljam puno prostora, u momentu kada sudija da znak za početak susreta, ja isključujem sve vanjske faktore, broj gledalaca, važnost utakmice, za mene to postaje rukomenti teren 40×20 na koje se susreću ekipe A i ekipa B i mislim da se to pokazalo kao dobar recept.
Na listi ste kontrolora Premijer lige BiH. Kako ocjenjujete kvalitet naših sudija u odnosu na evropske i svjetske kolega?
Sama činjenica da su među redovima naših sudija, sudijski parovi koji imaju Svjetske i Europske rukometne kategorije, koji su takoreći ‘standardni’ na Ligama prvaka Europe za muškarce i žene, na utakmicama europskih kupova, na juniorskim Europskim i Svjetskim prvenstvimam govori u prilog tome da mi imamo itekako kvalitetne sudijske parove u BiH. Posebno raduje činjenica što prirodnom smjenom generacija upravo ti parovi postaju ‘nosioci’ težine naših liga i pravi su uzor i učitelji mladim generacijama sudija željnih znanja i napredovanja.
Velike utakmice i velika takmičenja zahtjevaju sigurno i posebne pripreme. Kako se pripremate za utakmice i da li imate neki poseban ritual?
Ono što je moj moto jeste da ako želite biti psihički spremni za velike izazove, morate biti i u dobroj fizičkoj formi. Jedno s drugim je itekako povezano. S obzirom da sam godinama u sportu, fizička aktivnost mi je jednostavno potreba i sastavni je dio mojih redovnih životnih aktivnosti. Prije velikih takmičenja, obavezno intenziviram pripreme svoje fizičke spreme, tako da imam obaveznih pet treninga sedmično. U toku prvenstva također nastavljam sa treningom, jer samo tako mogu da ‘napun im baterije’ za svaki novi dan i novi izazov na prvenstvu. Knjige i muzika su moji vjerni saputnici i sastavni su dio mojih priprema za utakmice.
Obzirom da ste veoma često na velikim takmičenjima i u stalnom kontaktu sa inozemnim kolegama, možete li nam reči kako u svijetu kotira bh rukomet?
Većina mojih kolega je upoznata s tim da naš rukometni savez prolazi kroz određene probleme, ali isto tako pričaju o pozitivnim stvarima kada je naš rukomet u pitanju, upoznati su i sa ostvarenim rezultatima naše muške seniorske reprezentacije, poznaju i susretali su s našim rukometnim reprezentativcima u europskim klubskim takmičenjima, tako da dosta realno sagledavaju stanje kada je BH rukomet u pitanju.
Općenito gledajući, stanje u bh rukomet je katastrofalno, ali nekako su sudije i delegati ti koji dostojno predstavljaju našu državu na međunarodnoj sceni. Kako kotiraju naši predstavnici na međunarodnoj sceni?
Pa ne bih se složila da je stanje BH rukometa katastrofalno. Postoje određeni institucionalni problemi, koji će se s vremenom riješiti. Takve probleme nema samo Rukometni savez BIH, nažalost česte su ovakve situacije i drugim branšama u Bosni i Hercegovini.
Stanje nikako ne možemo nazvati katastrofalnim, ako znamo da nam se takmičenja odvijaju od najvišeg do najnižeg ranga takmičenja, čitava jedna armija rukometašica i rukometaša marljivo trenira i takmiči se. Pored toga Ženska juniorska rukometna reprezentacija je nastupila na Europskom prvenstvu B divizije, Muška seniorska reprezentacija se plasirala na ‘EURO 2020’. Istina je da određeni problemi postoje kada je u pitanju normalno funkcionisanje saveza, ali evidento je i da se ulaže veliki napor kako bi se ovi problemi što prije prevazišli i što je najvažnije ne dozvoljava se da ti problemi negativno utječu na rad,rezultate i ostvarenja naših rukometaša i rukometašica .
Pored svega vi ste majka, zaposlena, dakle imate porodicu. kako sve to stižete i uspijete da uskladite obaveze vas kao majke s jedne strane, direktorice Turističke zajednice i vas kao delegata IHF/EHF-a s druge strane, kad znamo da se svi žale kako je današnji život prebrz i da im nedostaje vremena?
Sve je isključivo stvar dobre organizacije, ako ste dobro organizirani onda za sve obaveze imate vremena. Posao kojim se bavim je jako dinamičan, upoznajem i krećem se među jako puno ljudi, slično kao i u rukometu.Valjda iz tog razloga to dvoje jako dobro funkcioniše,jedno radim preko sedmice,drugo preko vikenda.
Kako kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, rekla bih da to važi i u obrnutom slučaju. S obzirom da mi je i suprug u sportskim vodama, ima jako puno razumijevanja za ovo čime se ja bavim i izuzetno mi je velika podrška. Danima kada sam na putu, oko našeg dječaka pomažu suprugova i moja porodica i njihova uloga u ovom svemu je jako bitna.
Moj Faruk je sad ozbiljan dječak, školarac, tako da je već puno lakše. Trenutke moje odsutnosti vikendima, svojoj porodici nastojim nadoknaditi preko sedmice, a kada je pauza na rukometnim terenima tada obavezno negdje otputujem s porodicom.
Ono što možda malo ko zna o vama osim Bišćani, jeste da ste i aktivna članica hora (otkud ljubav za to i kada ste se priključili horu, kakve su vaše aktivnosti tu?
Istina, pjesma je nešto što me u svemu pokreće. Uži krug prijateljima zna da izuzetno volim muziku i pjesmu, za zapjevati posebno sevdalinku, tako da vrlo često moja druženja s prijateljima, kumovima završavaju upravo pjesmom.
Horskim pjevanjem sam se počela baviti još u gimnazijskim danima kada smo imali izuzetan mješoviti hor, s kojim smo se takmičili tada na takmičenju u stvaralaštvu ‘Domovina u mom srcu’.Ubrzo nakon toga još kao srednjoškolska postajem članica ženskog hora ‘Bišćanke’, sve do 2008.god. kada postajem član BZK ‘Preporod’ i sekcije hora Preporod.Od 2013.god.do danas sam aktivna članica-sopranistica Gradskog ženskog hora ‘Bihać’, koji bilježi brojne nastupe i učešća na smotrama i takmičenjima horova.2014.god.
Gradski ženski hor ‘Bihać’ je počeo s takmičenjem na Međunarodnom takmičenju horova ‘Zlatna lipa Tuhlja’. Svake druge godine u maju naš hor u Bihaću organizira međunarodnu smotru horova, na kojoj ušešće uzme oko 10 horova iz BiH i zemalja okruženja. U te majske dane kroz Bihać prodefilira 250 pjevača i predstavi se publici svojim obradama klasičnih kompozicija, sevdalinki, starogradskih pjesama itd.
Na kraju, šta možete poručiti mladim kolegama i kolegicama, koji tek započinju svoje karijere?
Iako je svaki novi dan nepredvidiv, nastojte da živite svoje snove, da ne posustajete u toj borbi i da grabite prilike koje vam život pruža.
Priznajem da nisam sanjala da ću biti ovdje gdje sam sada, ali sam sanjala da budem i ostanem u sportu i drago mi je što danas živim svoj san.
‘Kad skrenete pogled s cilja, vidite samo prepreke’
Svijet Rukometa
