Mnogo je nejasnoća vezanih za Rukometni savez Bosne i Hercegovine, koji muku muči sa dugovima i registracijom u porezni registar. A kada je u pitanju rukometni teren, tu je situacija zakomplikovana porazom A reprezentacije u 2. kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo od Estonije u gostima sa 25:29. Salve kritika uslijedile su na račun igrača i selektora Bilala Šumana, koji nam je priznao da je razočaran odnosom javnosti prema njemu, te da su se neke stvari olako zaboravile. Nešto više od godinu Šuman je selektor zmajeva.
Kako ocjenjujete svoju prvu godinu na klupi BiH i povratak u našu zemlju, nakon toliko godina rada u Danskoj?
– Mogu reći da sam ponosan učinjenim u organizaciji. Stvorili smo jednu piramidu da imamo sve generacije muških reprezentacija. Ranije je bio slučaj da imamo samo A reprezentaciju i jednu omladinsku selekciju u zavisnosti od godišta, a sada ih imamo četiri, pored seniorskog tima. To nije malo i svako ko kaže da je malo, grdno se vara. Imamo jednu situaciju gdje raspolažemo sa 150 omladinskih reprezentativaca i činjenično je stanje da su sve te selekcije imale po četiri okupljanja, da nam je jedna selekcija učestvovala na turniru u Grčkoj, da nam je jedna učestvovala na kvalifikacijama u Gruziji, da se sada stalno okupljamo širom Bosne i Hercegovine, a sada je to bilo u Gornjem i Donjem Vakufu, te Žepču i Zavidovićima. Ljudi nisu svjesni šta znači kontinuitet rada s mladima i da se ne može preko noći napraviti rezultat, ali to je jedan proces koji se mora proći i žalosno je da je taj proces počeo 2016, a ne 1996. godine. Dakle, mi u tom segmentu kasnimo 20 godina, ali smo krenuli. Bilo je ovdje mnogo selektora i brzo i lako smo ih potrošili, ali rad većine je bio vezan samo za A selekciju, a moj plan vezan je za sve selekcije i to je jedini pravi put, koji će kad-tad dati rezultate. Znam da je javnost gladna velikih i dobrih rezultata. Sad su se uhvatili jedne utakmice i ako nismo pobijedili, svima sve izgleda loše, a nije loše. A ne može biti loše da imamo ukupno oko 180 reprezentativaca. Zamjeraju mi svi što sam pozvao 28 igrača na okupljanje A selekcije, ali to je moralo tako dosad da bismo vidjeli što više igrača i da niko ne bi bio zanemaren. Rekao sam igračima da neće više biti lako dobiti poziv u reprezentaciju i da će se morati dobro namučiti da ga zasluže. Postali smo tim koji u pripremama utakmica ni sekunde ne zaostaje za velikim ekipama. Igrom slučaja ja se bavim i videoanalizama pa mogu da poklonim program koji košta 20 hiljada eura, a to nije mala stvar. Ne mogu da ne spomenem ugovor sa kompanijom H2O za opremu. Dakle, sve su nam selekcije u istom i ličimo na ozbiljnu reprezentaciju u tom nekom istom odjelu. Želimo biti što posvećeniji i u radu sa omladinskim selekcijama, želimo, ne samo da budu dobri igrači nego i dobri učenici i ljudi. Moramo biti ozbiljni i u pedagoškom smislu prema našim igračima. Imam želju da mnogo radimo na edukaciji trenera, jer svi ovi u BiH imaju neke licence koje se nigdje ne priznaju. Uskoro očekujemo posjetu ljudi iz IHF-a da nam odobre da radimo na tome, a samim time i našim trenerima dajemo mogućnosti da rade širom svijeta. I u cijeloj ovoj našoj priči i želji da promijenimo stanje u bh. rukometu pojavljuju se ti problemi oko RSBiH, blokirani račun, naručeni novinarski tekstovi protiv reprezentacije i normalno je da to utječe na sve nas. Utječe i to da su igrači koji dugo godina igraju za reprezentaciju mnogo puta izvarani od ljudi koji upravljaju Savezom i da im više puta nisu plaćeni putni troškovi. I sve su to neke stvari koje utječu da se ostvaruju rezultati. Naravno, moramo biti realni i reći da smo u situaciji da nemamo kvalitet da možemo određivati od koga smo jači ili slabiji. Takva smo ekipa da ako nam jedan od sedam igrača na terenu nije na sto posto svojih mogućnosti, gubimo utakmicu i to moramo shvatiti, a da ne govorimo ako imamo dva ili više takvih igrača. To se vidjelo na prvom poluvremenu u Estoniji. Neko će postaviti pitanje da li je riječ o mentalitetu, ali nije, nego se radi o samodisciplini, koju mi nemamo. Dakle, moramo raditi na odnosu prema nacionalnom dresu. Uzet ću primjer Estonije, koja nije promijenila ništa u igri u odnosu na Sarajevo. No, ako mi imamo Benjamina Burića koji odlično brani u Skenderiji, a nešto slabije u Estoniji, to zahtijeva jači angažman cijele ekipe. Zahtijeva korak više u odbrani, korak desno ili lijevo, 20 posto srčanosti više, borbenosti i čega sve ne. Moramo imati jaču bazu u odbrani. Moramo biti spremniji u odbrani kako bismo ostvarili bolji rezultat u igri naprijed. Neću odustati od koncepta jake baze u odbrani kako bismo više trčali i postizali više lakih golova. Ti laki golovi su nam boljka već duže vremena, ali sada postižemo 10 do 15 golova iz kontre i polukontre, a nekada je znala proći cijela utakmica da se to ne desi. Svaki igrač mora da poradi na sebi i na svojoj disciplini, a ne da gleda šta rade drugi i kako se oni ponašaju.
Selektore, koliko ste zadovoljni odnosom igrača u ova posljednja dva meča sa Estonijom, te šta je bilo s najavljenim podmlađivanjem, malo je novih igrača i mladih koji su u prvih 16?
– Moram reći da su ovi najstariji bili najbolji. Mislim na Terzića, Prcea i Karačića. A onda dalje Vranješ je bio odličan u oba meča, Burić sjajan u Sarajevu, Predagović također u Sarajevu, a Vražalić u Tallinnu. U reprezentaciji treba da igraju najbolji, bez obzira na to koliko ko ima godina. Pričati o podmlađivanju je super, ali koga. Evo, nađite mi vi kvalitet. Dovedite mi te igrače koji to mogu iznijeti.
Vježbanje šuta
Evo, uzet ću ja sedam novih igrača do 21 godine ili do 25, ali morate mi garantovati da nećemo biti u rangu Luksemburga ili Kosova. No, imam zamjerki i na ove igrače koji su tu, jer nije dovoljno samo doći na okupljanje i reći to je to. Niko ne traži da oni budu najbolji drugovi, ali mora biti neki respekt jednih prema drugima.
Hoćete reći da neki igrači misle da Vas, što bi rekao selektor košarkaša BiH Duško Vujošević, čašćavaju svojim prisustvom?
– To je bila jedna od tema sastanaka nakon meča sa Estonijom u Tallinnu. Ponavljam, nije dovoljno pojaviti se. Nije dovoljno opucati jednom ili dva puta i promašiti i predati se. Pa radite na sebi da se poboljšate. Vraćam se na to kad sam ja bio igrač i nema toga šuta koji nisam izvježbao 100 puta. Ali to je zato što sam, da bih poboljšao ekipu, želio da poboljšam prvo sebe. Mi smo od golmana Estonije napravili Omeyera. Može uokviriti CD sa utakmice protiv nas. Ne zato što je on odličan, nego zato što smo mu mi poklanjali odbrane. Ne smije biti olako bačenih lopti ili nerazumnih reakcija.
To što govorite navodi me da Vas pitam je li se u igrače uvukla letargija i da li oni dolaze na okupljanje samo da se odmore?
– Mogu ovako reći da mislim da im je način rada s kojim sam ja došao bio sasvim stran. Ovaj period od godinu vidjeli smo da je bilo novih igrača, a neki igrači koji su igrali dugo u timu sa velikom minutažom preselili su na klupu. Činjenično je stanje da neki nisu mogli da zadovolje standard koji smo nametnuli. Onda smo se tražili i mijenjali, pa smo sad došli na to da opet igraju oni koji nisu previše igrali u prošlim kvalifikacijama kod mene. Pomenuo sam maloprije neke igrače, posebno ove neke starije. Za razliku od ovih od kojih sam očekivao mnogo više. Evo, Marin Vegar je bio otkrovenje protiv Austrije i Tomislav Nuić sjajan protiv Španije. No, sada je Vegar zakazao, ovo malo što je igrao protiv Estonije napravio je više tehničkih grešaka nego ranije u nekoliko mečeva. Suženi smo kvalitetom i to je realnost. Pa nama Mirsad Terzić bude ponajbolji u ofanzivi. Nemam ja ništa protiv toga i raduje me da on daje sve od sebe. Ponavljam, ja bih volio da imam novih igrača, ali ih nema. Volio bih Vegara kakav je bio protiv Austrije. Igrači na okupljanju previše razmišljaju o stvarima koje veze nemaju sa rukometom. Pričaju o tome kolika su nečija primanja, kakvu neko trenerku nosi, patike, jaknu, košulju. Ta mala prepucavanja, ako bude fokus na njima, onda mi nemamo šta tražiti. To gledanje poprijeko, ako budem primijetio, rekao sam im da neće biti u reprezentaciji. Dakle, ako ne bude respekta jednog prema drugom, nema igranja za reprezentaciju. Ako već dođu u reprezentaciju, ima da budu tome posvećeni i da se bore do zadnje kapi krvi i znoja. Ako imaju respekt sami prema sebi, jedni prema drugima, pa svi će da ih respektuju. Ali neće ih više biti ni 28, nego će se svi morati potruditi da dođu u državni tim, pa ko uspije bit će tu. Vremenom će se to iskristalizirati i neće biti lako da neko dođe u nacionalni tim. Neće moći ni ovi koji nisu igrali da se hvale po društvenim mrežama da su tu. Neka hijerarhija mora biti među igračima, ali oni je prave, a ne ja.
U ovom trenutku koliko je Vaša krivica što ste pozivali 28 igrača i više, pa sada mislite da se neki ponašaju kao da su Bogom dani da budu tu?
– Nisam kriv za to. Znači, nositi dres reprezentacije mora biti čast i obaveza. Taj osjećaj treba da bude urođen i da se čuva cijelu karijeru. Predstavljaš svoju državu. A ako moramo da pričamo o ovome, onda smo zalutali i sve promašili. Ovo pozivanje većeg broja igrača trebalo bi da daje mnogo veći rezultat.
Je li davalo?
– Pa, evo, imali smo 28 igrača i dobili Estoniju bez ikakvih problema, a kad smo izgubili, oni traže alibije da ih je bilo 28. Ja sam im rekao da bih volio da ih je bilo 48. Sada oni traže alibi za svoje greške i ja to stvarno ne volim, jer previše je tih stvari koje se miješaju, od stanja u Savezu, broja igrača, informacija od faktora oko reprezentacije, mislim na ljude koji ne smiju više biti oko državnog tima. Želim u reprezentaciji igrače koji su spremni da daju sve od sebe. Evo, Nebojši Grahovcu kapa do poda. Nazove me i kaže: “Šefe, nisam sto posto spreman. Ne mogu dati sve od sebe!” Ja to cijenim i ima uvijek veliko mjesto u ovom timu zbog toga što je takav. Ne možemo sada da se vadimo na neke sitnice, jer da smo pobijedili u Estoniji, niko nas ne bi koristio u svrhe svoje promocije. Možda je ovo paćenje što radimo direktor Gordan Muzurović i ja, a sve je za džabe. Možda bih i ja volio da sam samo selektor, da sjedim i da kažem nemam plate i neću da radim. Isplatite me jer imamo ugovor, a dosad nisam nijednu jedinu marku naplatio. Ne izlazim po novinama i ne žalim se da nemam platu. Znate koliko sam ja radio i borio se, davao svoj novac.
Krvna zrnca
Vrlo malo pomoći sam imao od ljudi koji vode Savez. Direktor i ja trošimo svoje kredite kod ljudi, kod prijatelja i niko to ne cijeni. Možda nekome nije važna reprezentacija. Možda i ja volim ovo više od nekih drugih. I još nešto, sramotno je da me nazivaju podanikom. Ja nisam taj i na pogrešnoj su adresi i neki novinari i neki samoprozvani stručnjaci. Ne može meni niko određivati ko će igrati, niti mi prebrojavati krvna zrnca u reprezentaciji. Živim rukomet 24 sata i želim da me puste da se tim bavim, a ne da me nazivaju podanikom ili slično. Nisam sigurno tu zbog novca, niti imam interesa osim da imamo sistem u državi koji bi za pet godina napravio velesilu od ove države u rukometu. Bez sistema nema rezultata.
Vratit ću se na meč sa Estonijom. Pričali ste o igračima, a kolika je Vaša krivica za poraz u Estoniji?
– Isto onoliko koliko je i od igrača. Dijelim je s njima. Očito da smo svi pogriješili, ali da smo radili sve ono što smo dogovorili, bila bi drugačija priča.
Koliko Vam smetaju povezivanja reprezentacije sa svim dešavanjima u i oko RSBiH?
– Ne da mi je žao, nego je strašno što je ovakva situacija u bh. rukometu i u Savezu. Ali sada se mora razdvojiti ta priča o Savezu i reprezentaciji. Državni tim nije uzeo nijednu konvertibilnu marku za svoje potrebe i time oštetio bilo koga. Niti su naša okupljanja utjecala na sve ovo što se sad dešava. Meni je iskreno žao što su radnici u kancelariji Saveza u štrajku i što ne dolaze na posao. Razumijemo njihov problem, ali nemoćni smo da bilo šta učinimo. Kao selektor tu ne mogu ništa.
