Najbolji svjetski rukometaš 90-ih godina prošlog stoljeća Patrik Pako Ćavar dao je veliki intervju za Net.hr u kojem je govorio o svojoj uspješnoj karijeri, velikoj strasti prema tenisu, razočaravajućem nastupu Hrvatske na Euru, a otkrio nam je i neke zanimljivosti iz života kad je bio mladi igrač.
Patrik Ćavar (46) apsolutna je legenda hrvatskog rukometa. U bogatoj karijeri punoj trofeja legendarni je Pako čak pet puta bio prvak Europe s klubom, od čega dva puta sa Zagrebom i tri puta kao igrač Barcelone.
S Hrvatskom ima osvojeno zlato na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu, zlato na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., srebro na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. i broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. godine.
Ćavar, najbolji svjetski rukometaš 90-ih godina prošlog stoljeća, danas radi kao komentator teniskih mečeva na Sportklubu.
Kaže kako si je u rukometnoj mirovini htio malo osvježiti život novinarskom profesijom i sportom koji obožava i koji rekreativno igra. Pako uživa u prijenosima, tenis mu je doručak, ručak i večera.
Poznato je da je trenirao Tomislava Brkića, BiH reprezentativca s kojim je dogurao ispod 200. mjesta na ATP listi. No, sam je iskreno priznao da je to za njegove trenerske mogućnosti bio vrh.
U tenis se zaljubio još kao rukometni profesionalac
“Tenis je moja strast. Obožavam ga igrati, uglavnom parove. Ipak mi sad malo koljena škripe u ovim godinama”, kazao je u uvodu razgovora za Net.hr Patrik Pako Ćavar i nastavio pričati o svojoj strasti.
“U tenis sam se zaljubio još kad sam bio rukometni profesionalac. Volio bih da ga mogu još češće igrati. Ali malo koljena i kukovi škripe. Eto, i s time sam zadovoljan. Moram imati malo onog natjecateljskog duha u svom životu i da se malo socijaliziram s ljudima. Ali godine čine svoje. Bio sam u rukometu 26 godina, a znamo da je rukomet poznat kao grub sport. I mogu reći da sam još u dobrom stanju ako se uzme u obzir kojim sam se sportom bavio i koliko dugo”.
Ćavar je svoju veliku karijeru završio 2005. godine sa 36 godina, što su pozne godine za profesionalnog igrača. Htio je Pako igrati još, ali tijelo je reklo ne…
“Tu i tamo sam imao koju operaciju. Dobio sam dosta udaraca, popio dosta batina. Ali, sve u svemu, jako sam zadovoljan s onim što sam napravio u karijeri. Dobro, mogao sam izaći iz rukometa na bolji način što se tiče zdravlja, ali neću se žaliti”, rekao nam je Ćavar, malo zastao, uzeo dim cigarete, zamislio se i odveo nas daleko u prošlost…
‘Košarka je uvijek bila moj prvi izbor, ali…’
“Košarka je uvijek bila moj prvi izbor. Bio sam genski predodređen za taj sport. Međutim, rodio sam se u Metkoviću gdje ozbiljnog košarkaškog kluba nije bilo. Rukomet je imao veliku tradiciju, tako da sam krenuo u tom smjeru. Čak sam i tijekom rukometne karijere razmišljao da je prekinem i posvetim se više košarci. Imao sam tada nekih 17, 18 godina, bio poznat u svijetu rukometa, ali je ljubav prema košarci bila toliko jaka… Sjećam se da sam kao klinac haklao od jutra do sutra. U trenutku razmišljanja o prekidu rukometne karijere, tada mlade naravno, ipak sam odlučio ostati jer sam vidio da mogu dosta napraviti u ovom sportu. I uspio sam u tome”.
Na Ćavara tijekom karijere nitko nije imao utjecaja, sve svoje odluke donosio je sam.
“Da se ozbiljnije posvetim rukometu krivi su rukometaši šabačke Metaloplastike koji su u to vrijeme, kad sam počeo trenirati rukomet, bili jaka ekipa. Vujović, Isaković, Bašić, Vuković, Portner i ostali, oni su bili rukometni mangupi i obožavao sam ih gledati na televiziji. Kopirao sam njihove poteze i oni su me gurnuli dublje u rukomet. Bili su sigurno u to vrijeme najjača ekipa svijeta, dvostruki prvaci Europe”.
Sjećanja na zlatnu Atlantu ne blijede
Zlatna priča o hrvatskom rukometu počinje u Atlanti 1996. kada je sjajna generacija koju je predvodio pokojni rukometni velikan Velimir Kljaić okrunila trud svih ranijih godina i osvojila olimpijsko zlato, prvo uopće za Hrvatsku.
Sastav iz Atlante, u kojem su bili Matošević, Losert, Jelčić, Ćavar, Smajlagić, Šujster, Kljaić, Načinović, Jović, Puc, Goluža, Perkovac, Gudelj, Saračević, Mikulić i Franković, ostat će zauvijek upisan zlatnim slovima u hrvatske i svjetske sportske publikacije najvećih uspjeha.
“Tada je sve počelo. Rekao bih da rukomet u počecima hrvatske države i nije bio posebno priznat sport. Naše utakmice nisu bile toliko posjećene. Ali smo mi svojim uspjesima, i na klupskom i na reprezentativnom planu, dosta probili led. Naravno, začetnici smo dobrog rukometa u Hrvatskoj. Šteta samo što ta generacija koja je osvojila broncu u Portugalu, na Islandu srebro i zlato u Atlanti, nije dulje trajala. A nije mogla trajati dulje, jer da je sigurno bismo bili vladari svjetskog rukometa još nekoliko godina. Ali naši glavni igrači, pritom mislim na Perkovca, Smajlagića i Saračevića, otišli su zbog godina.
Baš smo onda jako brzo došli do odličnog nivoa, šteta što nam se ekipa rasula nakon tog zlata. Sjećam se da smo sljedeće prvenstvo u Japanu bili zadnji i nedostajalo nam je deset bitnih igrača. Onda smo poslije toga imali razdoblje bez osvajanja, a nakon toga smo se počeli ponovno uzdizati na međunarodnoj sceni”, objašnjava nam Pako s kojim smo se zadržali malo na ovoj priči oko uspjeha hrvatskog rukometa.
Hrvatski rukometaši naciju su naviknuli na postolja i medalje, pa su i očekivanja javnosti prije svakog velikog reprezentativnog natjecanja na kojem Hrvatska redovito nastupa – velika.
https://youtu.be/XcquN0fjjZA
‘Peto mjesto na Euru je neuspjeh’
Tako je bilo i ovaj put. Uoči početka hrvatskog Eura pojavile su se priče o tome kako bi Hrvatska na svom prvenstvu morala uzeti medalju, sanjarilo se o tom europskom zlatu koje nam još jedino nedostaje.
Međutim, uslijedio je hladan tuš, najprije protiv Šveđana, a nakon toga i u okršaju za polufinale protiv Francuza. Na kraju su Kauboji završili kao peti na prvenstvu…
“To je za nas bila realnost na ovom prvenstvu. Imali smo mi prilika za završnu borbu na turniru, međutim prokockali smo veliku priliku protiv Švedske jer bismo s tom pobjedom, da smo dobili Bjelorusiju, ušli u polufinale. Što je, tu je. Mišljenja sam da smo, bez obzira što neki više neće nastupati za reprezentaciju, i dalje među četiri, pet reprezentacija svijeta. I možemo osvajati medalje na budućim prvenstvima. Ali smatram kako je ovo peto mjesto u Hrvatskoj neuspjeh jer smo svi očekivali više, imali smo jaču ekipu nego u Francuskoj prošle godine kad smo isto zamalo ostali kratki da ne uđemo u finale. Bogu hvala, ovo prvenstvo je pokazalo da favorita više nema. Ima jedno šest, sedam reprezentacija koje mogu biti zlatne. Dosta se izjednačila ta kvaliteta”, rekao je Ćavar pa nastavio:
“Evo vidite, nitko nije davao prevelike šanse Španjolcima, a oni su bili jako dobri kad je to bilo najpotrebnije. Prezentacija Arpada Šterbika u završnici turnira za koju je i doputovao u Zagreb samo pokazuje koliko su vratari važni. Siguran sam da Španjolci i Francuzi odigraju deset utakmica, možda bi u sedam, osam njih slavili Francuzi. Ali taj dan su Španjolci imali raspoloženije golmane i poraz se nije mogao izbjeći”, ističe Patrik Ćavar i dotiče se hrvatskih golmana na Europskom prvenstvu, koji, ako izuzmemo sjajnu Stevanovićevu predstavu protiv Norveške, nisu pokazali ništa. Bili su jedni od najlošijih na turniru. Neki upravo u tome vide glavni razlog neuspjeha Kauboja na Euru.
‘Griješimo što pljujemo po svima’
“Da, statistika im nije bila baš najbolja. Naš golmanski par je u jednom trenutku bio predzadnji što se tiče obrana. To nije dovoljno. U prvim dvjema utakmicama solidni su bili Stevanović i Alilović, Stivi je protiv Norveške bio odličan. Protiv Francuske Alilović je bio nešto bolji nego Stevanović, ali opet nedovoljno dobar. Kombinirano su obranili samo šest ili sedam lopti što je premalo da budeš konkurentan moćnoj Francuskoj. A s druge strane, njihov vratar Vincent Gerard, nasljednik Omeyera, obranio je više lopti od naša dva golmana i sve su to bile obrane u pravim trenucima. Dobro je što ljudi u Hrvatskoj razmišljaju pobjednički, ali ako se to ne ostvari, griješimo što pljujemo po svima. Vidim u komentarima da se dosta pljuvalo po Červaru i igračima. Mislim da to nije u redu jer je njima najteže. Na njima je pritisak, oni žele pobjede više od bilo koga. Bilo je tu propusta, svi su griješili, to se također mora naglasiti. Od igrača do stručnog stožera”, pojasnio je Pako pa nastavio:
“Vratit ću se na tu famoznu utakmicu s Francuskom koja nam je bila najvažnija utakmica na prvenstvu. Červar je dugo forsirao taj sedam na šest na što smo bespotrebno dobili pet golova na nebranjena vrata, a trebao je promijeniti taj sistem u napadu nakon već dva primljena gola. Druga stvar, Stevanovića je trebao izvaditi mnogo raniije, a on ga je mijenjao tek u 18. minuti. Neko pravilo je da prvih desetak minuta, ako vratar nema obrana, kao što on nije imao, treba se mijenjati. Treća stvar, napravili smo dosta tehničkih pogrešaka, u napadu gubili lopte, jedno pet, šest lopti, što je bilo dovoljno da Francuzi naprave tu razliku i utakmica je u prvom poluvremenu već praktički bila riješena. Pogreške se događaju. Sad se trebamo okrenuti budućnosti. Još uvijek je okosnica ekipe ostala čvrsta i dobra”.
Ćavar je zadnju reprezentativnu akciju imao prije Olimpijskih igara u Ateni, još tamo 2004. godine.
‘Najiskorištavaniji sam rukometni igrač svih vremena’
“Nisam išao u Atenu jer sam tih posljednjih godina imao dosta problema s ozljedama. Zbog toga sam otišao iz Barcelone. Odradio sam četiri godine ugovora s Barcelonom. Ostale su mi bile još dvije, ali sam htio odigrati suton karijere u nekom klubu gdje nije tako jak ritam. Jer, s Barcelonom sam igrao tri utakmice tjedno što je strahovit napor. Tu je bilo i dosta putovanja. Tako da sam osjetio da mi muskulatura više ne može izdržati sve to. Došle su ozljede i moj odlazak u BM Granollers 2001. godine je bio dobar potez. Tamo sam imao mnogo više vremena za oporavak i raspored nije bio tako zgusnut. Igrao sam dobro, ali u nekom laganijem ritmu. I prestao sam igrati za reprezentaciju. Iako sam probao i poslije Portugala igrati za reprezentaciju, nisam uspio jer sam bio previše ozlijeđen, pa čak i onda kad je Hrvatska bila prvak svijeta. Tada sam im i sugerirao da neću više igrati jer sad imaju momčad koja će dugo vladati svjetskim rukometom. Ali u slučaju nenadanih ozljeda, također sam im jasno rekao da na mene uvijek mogu računati, da me zovu.
Pokušao sam se vratiti na nekoliko akcija, ali opet sam se ozlijedio i priči je bio kraj. Tu su bile u pitanju povrede mišića, listova i zadnjih loža. A kad ste tako često ozlijeđeni, govorimo o izraubanosti, to je jako teško podnijeti i normalno nastupati. Ipak sam 26 godina bio u rukometu i sigurno sam najiskorištavaniji igrač svih vremena. Jer, uvijek kad je curilo ja sam zbog svojih fizičkih predispozicija mogao igrati na svim mjestima. Igrao sam sve pozicije osim golmanske i čak su me stavljali u obranu da zaustavim najbolje igrače, a to na malo dulje vremensko razdoblje ostavlja traga na igraču, kao što je to bilo i u mojem slučaju”.
Od svih rukometnih medalja koje imamo u bogatoj riznici uspjeha, olimpijsko zlato iz Atlante ipak nekako najviše sjaji…
‘Velimir Kljaić ima najveće zasluge za olimpijsko zlato’
“Svi mi imamo velike zasluge u tom zlatu, ali jedan čovjek ima najveće. On je Velimir Kljaić Kljun, čovjek koji je došao u reprezentaciju u pravo vrijeme, među prave mangupe, kakvi smo mi bili. Mi smo prije igrali SP u Španjolskoj i bili smo peti što nije bio dobar rezultat i zbog toga nismo imali samopouzdanja. Kad je došao on, donio nam je to potrebno samopouzdanje i disciplinu u našu igru. I mi igrači smo ga gledali sa strahopoštovanjem. On se postavio oštro, čvrsto, odmah na početku, a njegovo rukometno znanje je bilo neupitno. Tako da smo kao cjelina jako dobro funkcionirali. I napravili taj povijesni rezultat za naš sport”.
Ćavar je zaključio razgovor kazavši kako bi se izborničko mjesto, upražnjeno najavom o odlasku Lina Červara, moglo upotpuniti dolaskom Smajlagića, Saračevića, Kljaića, Obrvana, Perkovca…
“Horvat nema međunarodno iskustvo. Ma, ima tu dosta imena i onih koji imaju iskustva i međunarodnih uspjeha. Glavnu riječ će imati ljudi koji vode Savez. Nema veze ako je netko ranije dobio otkaz na izborničkoj klupi, on kad se vrati, to je sasvim nova priča. Novi igrači, nova atmosfera i izazovi. Ti potezi su uvijek otvoreni. Ali možda bi se trebala dati prilika onima koji još nisu vodili reprezentaciju Hrvatske. Ja izbornik? Imam licenciju, ali nemam niti jednog dana trenerskog staža. Za mene u rukometu nema tajni. Ja sam kao igrač bio poznat kao studiozan, onaj koji je proučavao igru. Perfekcionist sam u prirodi. I upravo zbog toga sam igrao na svim pozicijama, da dokažem samom sebi da to mogu. Ali ne, ne bih mogao biti izbornik Hrvatske jer znam koliko je to stresan posao, dobio bih slom živaca. Ali nikad se ne zna, možda i promijenim mišljenje. Za sada je siguran odgovor – ne”.
Autor: Silvijo Maksan | Sportski.net
