Kada je bio tinejdžer, Cedric Sorhaindo je mrzio način na koji je izgledao kao dijete da je zbog toga pocijepao sve svoje fotografije iz mlađih dana.
„Pokušavao sam da zaboravim kako sam izgledao kao mali dječak“, objašnjava on.
“Ovako vam govorim koliko je moje djetinjstvo bilo traumatično.” U posljednjoj u našoj otkrivajućoj seriji priča u kojima se pojavljuju neka od najvećih imena rukometa, francuska zvijezda otvara svoju priču u brutalno iskrenom dijelu koji ćete čitati, čitati i čitati ponovo.
Ako ste mislili da poznajete pravog Sedrika Sorhainda, razmislite ponovo.
Cedric Sorhaindo, ovo sam ja, ovo je moja priča!
Rukomet me nije mogao voljeti. Ali ipak sam odabrao da ga volim.
Naša priča je počela na veoma neobičan način.
Nisam volio sebe kada sam bio dijete. Naročito ne moje tijelo, koje je išlo na sve strane osim u onu pravu.
Prva operacija koju sam imao je bila sa tri godine kako bi pokušali da riješe probleme na oba koljena. Bio je to veliki udarac za početak života.
Iako su hirurzi odradili odličan posao, to mi nije pomoglo da mi se sviđa moje tijelo. U stvari, mrzio sam ga.
Moje djetinjstvo je uglavnom bilo ogromna trauma. Ne sjećam se sebe prije nego što sam napunio deset godina. Mama mi je rekla da sam jednom, kada sam bio tinejdžer, pocijepao sve svoje fotografije kao klinca.
Samo sam ih pogledao i, jednu po jednu, pocijepao. Kao da sam pokušavao da zaboravim na svoje mlađe dane.
Ovako vam govorim koliko je moje djetinjstvo bilo traumatično.
Riječi druge djece, pogledi, probili su me kroz mene.
Oca nisam mnogo poznavao, ali sam bio veoma blizak sa svojom mamom. Učinila je sve što je bilo u njenoj moći da me uputi u pravom smjeru, i tako sam počeo igrati rukomet.
Ovaj sport je vjerovatno učinio moj život mnogo boljim nego što je trebalo da bude.
Rukomet je, kada sam bio tinejdžer, bio moje utočište. Mjesto gdje sam mogao da se takmičim, uprkos mojim hendikepom i problemima.
Patrick Lecrocq i Denis Peter, kumovi rukometa na Martiniqueu, mom rodnom ostrvu, natjerali su me da otputujem na kopno i pokušam započeti karijeru.
Sa 17 godina, putovati 7.000 kilometara daleko od svoje porodice, na mjesto na kojem nikada prije niste bili. To je zahtijevalo mnogo mentalne snage.
Budući da sam bio jedinac, mami je bilo još teže da me vidi kako odlazim. A ja sam njen prvi unuk, moja baka je učinila sve da me zadrži uz nju.
Ali bio sam na misiji.
Gledajući unazad, ova misija je počela pogrešnom nogom. Tri mjeseca nakon što sam sletio u Anže, mali grad udaljen 300 kilometara od Pariza, otišao sam kod ljekara.
Stalno me je boljelo stopalo i znao sam da nešto nije u redu.
Rekao mi je istinu. Ništa osim istine. “Tvoja potkoljenica mora biti slomljena, kako bi mogla ponovo da raste ravno”.
Dobro, to je bio još jedan udarac.
“Obećavam da ćeš ponovo moći hodati. Ne mogu obećati da ćete ikada više igrati rukomet – rekao je.
Tako sam bio, hiljadama kilometara daleko od kuće i sa svojim projektom već na čekanju.
Imao sam dva izbora: podvrgnuti se operaciji i moliti se da se vratim jači ili sve to zaustaviti.
Na trenutak sam zamišlja kako se vraćam kući, suočavam se sa mamom i govorim joj da nisam uspio.
Nema šanse.
Nema šanse.
I četiri godine kasnije, igrao sam svoju prvu nacionalnu utakmicu sa Francuskom.
Valjda sam napravio pravi izbor.
Preseljenje u Pariz 2004. godine bio je moj prvi korak ka zvijezdama. Thierry Anti…znaš Thierry Anti, zar ne?
Thierry mi je stavio nogu u sedlo. Sjećam se da sam tada otišao na utakmicu sa Pari Sen Žermenom i rekao svom prijatelju Tediju Pulinu: “Jednog dana ću igrati za ovaj klub.”
I jesam nešto kasnije.
Thierry je, baš kao i mnogi moji treneri, bio jedan od mojih očeva. Pošto nisam mnogo poznavao svog oca, trebali su mi ove muške figure da me vode kroz život.
Dok sam odrastao, uvijek sam imao na umu da svojim saigračima i prijateljima pomognem da se kreću kroz život, kako na terenu tako i van njega.
Moji saigrači, oni su moja braća po oružju. Zaratio bih s njima.
To posebno važi za one u reprezentaciji. Nikola Karabatić i Didije Dinart, bili su ljudi koji su me smatrali ravnopravnim, ma koliko kolena bila savijena. Uvek su me prihvatali u cjelini. Kao osoba.
A zauzvrat, mogao sam da dam samo svoje tjelo sa njima.
Što sam bio stariji, sve sam više shvatao da sam pisao rukometnu historiju.
Ali za mene su ove titule bile više o ljudima s kojima sam ih osvojio nego o bilo čemu drugom. Medalja je samo metalni krug. Naslov je uspomena.
Ovi naslovi su bili o ljudima koje sam izgubio u životu, ili o ljudima koje sam propustio u timu zbog povreda. Tako da je nemoguće reći da je jedno posebnije od drugog.
Ali uvek sam bio gladan sledećeg.
Svaka medalja, svaka nagrada bila je na neki način osveta životu, ali i način da protjeram svoje traume. Da dam srednji prst ljudima koji su me ranije kritikovali.
Lako mi je povezati oba svoja iskustva sa Francuskom i Barsom.
U Barseloni sam ostao 11 godina i tamo sam postao muškarac. Odrastao sam i sazrio.
Od prvog dana sam se povezao sa njihovom mantrom “Mes que un club”.
Xavi Pascual me dočekao raširenih ruku. On je još jedan koga sada zovem “tata”. Imao je imao veliki uticaj na mene, i svakako razlog zašto želim da postanem trener kada prekinem karijeru.
Želim da nastavim da prenosim stvari na mlađe generacije, kao što sam radio i čitavu svoju karijeru.
Za vrijeme dok sam bio tamo, nisam nijednom prevario, dao sam srce i dušu ovom klubu. Moja uloga se promijenila, sigurno.
U kasnijim danima, pobrinuo bih se da se novi momci osjećaju kao kod kuće i da će imati s kim razgovarati kada im zatreba.
Upoznao sam i Diku Mem. On je jedini saigrač kojeg sam ikad nazvao “sine”. Dika je moj sin.
Naš odnos je teško objasniti, tek smo se našli. Kao sin jedinac, oduvek sam sanjao da imam brata, a možda je Dika tu da popuni tu prazninu.
On je samo jedan od milijardu razloga zbog kojih mi je bilo teško da napustim Barcu. Plakao sam kada sam igrao svoju poslednju utakmicu na Palau Blaugrani.
Ljudi koji me poznaju znaju da nikad ne plačem u javnosti, ali tog dana emocija je bilo previše.
Bilo mi je tužno što sam otišao, ali sam u međuvremenu znao da je tako najbolje. Klub nije samo jedan igrač. Igrači dolaze i odlaze, ali klub uvijek ostaje. I upravo se to dogodilo.
Razmišljao sam o budućnosti kluba, o prenošenju baklje mlađim igračima. O klubu. “Mes que un club”.
Naravno da bih volio da ostanem tamo zauvijek. Ali najvažnija stvar je uvijek budućnost.
Morao sam to pustiti.
Ali Bože, to je bilo teško.
Shvatio sam kakav sam uticaj imao na ovaj sport dolaskom u Dinamo. Jedan od mojih saigrača mi je prišao i rekao mi da se ugledao na mene od svoje 13. godine.
Koliko god to čudno zvučalo, ne prihvatam komplimente. To je jedna od trauma koja je ostala iz mog djetinjstva.
Pa kad ga čujem kako to govori, osjećam se neugodno. Ne znam šta da radim s tim.
Rekao sam vam ranije da je Dika moj sin, ali nikad se nisam osjećao tako potpunim nego otkako se rodilo moje drugo dijete.
Oboje moje djece čine da se osjećam sitim. Kada sam sa njima, svi moji hendikepi, svi moji ožiljci, sav bol, nestaju.
Postao sam neko drugi kada mi se prije osam godina rodila kćerka. Ali u zadnje vrijeme sam napravio puni krug, kada je moj sin došao na svijet.
Putovanje u Rumuniju me je navelo da se mnogo zapitam o sebi, o tome da se oslobodim nekih stvari iz prošlosti.
I rađanje djece je također dio ovog samoizlječenja.
Radi se o zaboravljanju stvari koje su uništile moje djetinjstvo i koje ostaju zakopane u meni. O suočavanju sa lošim mislima koje mogu imati.
Hoće li voljeti rukomet? Hoće li ih rukomet voljeti?
Nije me briga.
Rukomet me nije mogao voljeti. Ali prisilio sam ga da me voli. Na kraju.
Cédric Sorhaindo, novembar 2021. godine.
