Za razliku od mnogih koji su požurili u svoje domovine Dansku, Švedsku, Norvešku, Francusku, Domagoj Duvnjak je ostao na sjeveru Njemačke. U Kielu uz svoj klub i obitelj.
Kapetan dakle, nije napustio brod, koji ne samo da ne tone, već dapače sjajno brodi Bundesligom i Ligom prvaka, i odbrojava dane do povratka „normalnom životu“. S razlogom. Jer godina mu je počela kao iz najljepših snova. Srebro s reperezentacijom na Europskom prvenstvu, naslov najboljeg igrača toga natjecanja ili popularno MVP-a, s klubom vodeća pozicija u ligi, direktan plasmanu u četvrtfinale Lige prvaka.
U priči koja slijedi, kapetan reprezentacije i Kiela priča nam o životu u „doba korone„, slatkom isčekivanju, reprezentaciji, i snu o novim rukometnim medaljama.
Domagoj kako prolazi vrijeme. Čime se bavite?
Kao i svima. Doma sam, na izlazim nigdje. Obitelj, televizija, kompjutor, malo knjige, razgovori sa suigračima, prijateljima, malo trening koliko je to moguće u ovim uvjetima na terasi i to je to. Klub nam je propisao što trebamo raditi i to provodim. Dio toga još po posebnom programu šalje nam naš, dobri prof. Miljenko Rak i to je sve. Dani ponekad sporo prolaze. Ali nema druge. Ostati doma je najbolje i jedino ispravno rješenje. Pomalo je čudno, jer mi sportaši nismo navikli toliko dugo u komadu biti kod kuće, budući smo uglavnom ili na treningu, ili utakmicama, putovanjima. Sve to trenutačno nam jako nedostaje, ali ponavljam još jedanput, put do zdravlja, a ono je najvažnije u ovom trenutku, vodi jedino kroz karantenu, odnosno boravak doma.
Kakva je situacije s nastavkom natjecanja u Bundesligi. Ima li novih vijesti na tom polju. Vi ste vodeći sastav, bila bi šteta da vam izmakne naslov prvaka?
Službeni plan je strogo mirovanje do 30. travnja. Ali realno to će se još produžiti. Koliko dugo, teško je reći. To znaju samo liječnici. Mnoge ekipe su raspustile svoje igrače i dale im mogućnost da idu u svoje matične zemlje, ukoliko žele. Kada se jedanput i oglasi početak natjecanja, trebat će nam minimalno 15-tak dana da se dovedemo u barem kakvu-takvu formu. Ova pauza je prevelika i sigurno nitko neće riskirati, jer je mogućnost ozljeda izuzetno velika. Mi smo vodeća ekipa Bundeslige, imamo dva boda više od Flensburga i utakmicu manje i silno želimo do naslova kojega nismo osvojili već pet godina. Bila bi strašna šteta da se sezona ne završi.
Što je s plaćama? Spominjalo se osjetno rezanje. Jeste li to prihvatili?
U subotu smo imali sastanak u klubu, i prihvatili smo prijedlog kluba da nam se plaće smanje za 50 posto, do 30. lipnja. Znam da je to mnogima, jako zanimljivo ovih dana (čitam i ja domaći tisak), ali meni je normalno da dođe do smanjenja plaća. Klub nema prihoda u ovim trenucima. Da bi preživio i sačuvao kvalitetu ekipe, a u budućnosti se još i pojačao, mora smanjiti troškove. Znate da mi imamo rasprodanu dvoranu od 11 tisuća gledatelja na svakoj utakmici. Sada toga nema. Izdaci kluba za plaće igrača, trenera, pratećeg osoblje, i održavanje tzv. „hladnog pogona“ su iznimno veliki i negdje je trebalo naći uštede. Svi smo to jednoglasno prihvatili.
Prema okvirnom planu EHF-a, moglo bi se igrati cijelo ljeto, pa bi FINAL 4 Lige prvaka bio krajem kolovoza?
Teško je to komentirati. Ne znam što da kažem. Ali ako se ova situacija smiri, i bude trebalo igrati i tijekom ljeta, mi ćemo igrati. Ali opet ponavljam, trebat će nam vremena za pripreme. S druge strane, to je ljeto. Vruće je i za igrati i za putovati. U Njemačkoj su, doduše sve dvorane vjerojatno klimatizirane, ali što je s ostalim ligama, manjim zemljama, gdje to nije slučaj. Neće valjda morati igrati u 9 sati ujutro, dok je još svježe.
Međunarodni olimpijski odbor i Japan odgodili su Igre za godinu dana. Sada se zna i točan datum?
Rekao sam to i neki dan. To je jedina normalna i racionalna odluka. Zdravlje svih jedino je važno u ovom trenutku. E sad, što će biti za godinu dana, to je teško predvidjeti. Da, bit ćemo godinu dana stariji, i s više tereta na leđima ja, Šego, Musa, Zlaja, ali isto tako godinu dana iskustva više imat će „mladi lavovi“ Šarac, Martinović, Mileta… Siguran sam da ćemo biti dobri. Samo da budemo zdravi.
S Linom Červarom na klupi ili?
To nije pitanje za mene ili igrače. Mi nikada nismo birali izbornika. O tome odlučuje čelništvo Hrvatskog rukometnog saveza. Ono što mogu kao kapetan reći, jeste da mi imamo strahovito puno poštovanja, respekta i vjere u gospodina Linu Červara. Nema potrebe da sada nabrajam što je sve dobro i veliko napravio za hrvatski rukomet. Ili koliko je medalja osvojio. Važno je također kako se on osjeća, kako razmišlja, kakvo je njegovo zdravlje.
I za kraj, Domagoj, vratiš li se u mislima barem, ponekad nedavno završenom Europskom prvenstvu?
Kako da ne. Svako malo se sjetim tih dana. Bilo je izuzetno lijepo. Ostvarili smo veliki uspjeh. Šteta za pad koncentracije u onih posljednjih pet minuta finala. Jedna lopta je presudila. Moram reći da je sve to bilo jako, jako stresno. Znate, mnogima sa strane to izgleda jednostavno, kao da mi sportaši to lako podnosimo. Da, dok nas drži adrenalin utakmice, jer nemaš vremena razmišljati. Tada je samo važno obraniti se i zabiti pogodak. Kasnije kada sve prođe i ponovno vrtiš film utakmice, kao što je recimo bila ona epska s Norveškom u polufinalu, shvatiš koliko si energije potrošio i stresa proživio. Bili smo pravi, ginuli za svaku loptu, jedan za drugoga i jako sam ponosan na ekipu. To je Hrvatska kakvu uvijek želim na velikom natjecanju. A našim navijačima, jednostavno ne mogu pronaći riječi zahvale. Oni su doista bili naš osmi igrač.
Izvor: HRS.hr
