Lejla Hairlahović rukometom se počela baviti sasvim slučajno u Cazinu. Odlazila je na treninge sa svojim prijateljicama, ali nikada nije imala poseban motiv za bavljenje tim sportom sve do prve trening utakmice kada joj je trener dao povjerenje i značajnu minutažu. Pokazala je veliku borbenost i usmjerenost na pobjedu svog tima, što su treneri prepoznali i usmjerili u pravom smjeru. Imala je samo 13 godina, a sa 14 je već igrala u Prvoj rukometnoj ligi BiH. Sa ŽRK „Krajina“ osvojila je najdraža odličja u tada jakim i zanimljivim završnicama omladinskih prvenstava u BiH. Sa svojim klupskim kolegicama bila je zlatna na kadetskom prvenstvu, srebrena na juniorskom, a donosile su i medalje sa međunarodnih turnira. Nakon završetka srednje škole, upisala je Filozofski fakultet u Tuzli ponajviše zbog prelaska u redove RK „Jedinstvo“ Tuzla. Tu je provela 5 nezaboravnih i izuzetno uspješnih rukometnih godina. Kroz takmičenja u Premijer ligi tada su Jedinstvo vodili sve sjajni treneri, a od igračica od kojih je najviše naučila ipak bih istakla Dadu Vujadinović i Svetlanu Kitić. Sa „Jedinstvom“ smo predstavljali BiH u Challenger Cup-u u Grčkoj. Nakon Tuzle, jednu sezonu je bila u ŽRK „Živinice“, a potom položila ispit za rukometnog sudiju. U međuvremenu upisala i Višu trenersku školu, ali je taj dio stavila na čekanje zbog toga što se posvetila postdiplomskom studiju u Sarajevu, a kasnije i doktoratu u Zagrebu.
Pošto nije mogla organizirati svoje vrijeme da se posveti i igranju i poslu, sa svojim prijateljima, Ramizom i Muhamedom, osnovala je Rukometnu akademiju „Dundo Bears“ Cazin. Akademija je za svojih 7 godina postojanja postala svojevrsni brend, ali su, nažalost, bili primorani da stopiraju svoj rad. Za to vrijeme kroz trenažni proces je prošlo nekoliko stotina rukometaša i rukometašica, osvajali su medalje u BiH i inostranstvu, organizirali su rukometne kampove i turnire, promocije knjiga, ali isto tako se uključivali u niz humanitarnih akcija od kojih bi posebno istakli prikupljanje pomoći i sportske opreme za stradale u poplavama 2014. godine. Prijateljstva i poznanstva koja su se stekla kroz godine rada u Akademiji su nešto što nema cijenu.
Pored rukometa, bila je uključena i u atletska takmičenja koja su se organizirala za učenike srednjih škola i koja su tada bila veoma organizirana i veoma kvalitetna. Srebrena i bronzana medalja za disciplinu 4x100m, kao i priznanje za najbolju sportašicu Cazina su nešto čime se ponosi.
U ekskluzivnom interviju za Svijet Rukometa, Lejla Hairlahović govori o svom budućem radu kao Generalni sekretar Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine.
Kakav je motiv raditi u bh rukometu nakon svih problema koji prate Rukometni savez BiH već izvjesno vrijeme?
Kada nešto volite, onda tome želite dobro. Godinama sa svojim rukometnim prijateljima i suradnicima razmatram sve probleme i potencijalna rješenja u našem rukometu. Nažalost, glas nas koji smo bili uključeni u najvažniji segment rukometne igre, rad sa mladima, nije se čuo i naša komunikacija prema nadležnima je bila jednosmjerna. Ukazivali smo na ogromne probleme, nedostatak opreme, infrastrukture, podrške, ali i razumijevanja kada su u pitanju takmičenja, no, nije bilo odgovora. U zadnjih par godina, rukomet u BiH je u nezavidnoj situaciji i itekako sam svjesna svih problema koji su prisutni. Urušile su se strukture, poljuljalo povjerenje u instituciju Saveza kako u BiH, tako i van BiH, kvalitet je opao, zatvorile su nam se lige, izgubili smo publiku, a poseban problem predstavlja i status ženskog rukometa koji je, da se ne zaboravi, iznjedrio neke od najboljih rukometašica na svijetu. No, tu problemima nije kraj. Neznatna pažnja se pružila stručnom radu i u situaciji smo da nemamo seminare, niti obuke trenera. Segment suđenja je na jakom udaru rukometne javnosti i moje mišljenje je da tu neke stvari treba uraditi transparentno i svakako poboljšati komunikaciju između klubova, Saveza i sudijske organizacije. Pričat ćemo i o jačanju veteranskog rukometa, formiranju sindikata igrača, podizanju svijesti o zdravlju naših igrača, prevenciji uzimanja nedozvoljenih supstanci i pokretanju rukometa na pijesku, ali kada neke stvari posložimo.
Pored svih ovih problema, možda se motiv ne čini logičnim i racionalnim, ali, zaista, postoje, pozitivni primjeri u BiH i to je ono što daje nadu da će se neke stvari moći popraviti. Kada odete u sredine poput Dubice, Gradačca, Maglaja, Zavidovića, Visokog, Živinica, Goražda i Gračanice i vidite kako kvalitetno rade sa mladima, pa onda odete u sredine poput Ljubuškog, Banjaluke, Tuzle, Gruda i Mostara i vidite ulaganje u rukomet i nastojanje da se nastavi kontinuitet velikih rezultata, onda shvatite da ne smijete tako lako te ljude i te projekte ostaviti na cjedilu. Pazite, imamo kvalitetne turnire u Brčkom i Žepču/Zavidovićima. Imamo sjajne rukometne radnike koje moramo uvažavati. Imamo mlade i ambiciozne trenere koji uz pomoć istaknutih i kvalitetnih trenera i stručnjaka mogu napraviti velike rezultate. Ne zaboravite, velika rukometna imena od kojih je značajan broj olimpijaca su vezana za BiH i mi moramo naći načina da ih uključimo u naš rad. To je dar i privilegija koju moramo znati iskoristiti.
Moj motiv je da sve te pozitivne priče ojačamo, ali i da osnažimo rukomet u sredinama koje su imale značajne rezultate, ali su u zadnje vrijeme u stagnaciji. Tek kada osnažimo i organiziramo omladinski rukomet, kada ga uvedemo u škole u formi mini rukometa i kada napravimo sistem, onda ćemo moći praviti kvalitetne reprezentacije i očekivati rezultat na međunarodnom nivou.
Koji su to prioriteti koje će Lejla Hairlahović postaviti pred sebe kada sjedne u užarenu stolicu Generalnog sekretara Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine?
Kada dolazite na neku funkciju, prioritet je da se upoznate sa stanjem u toj oblasti. Vi znate da je Generalni sekretar glavni operativac Saveza i da se najveći dio aktivnosti odnosi upravo na to. Dalje, ono što ću prioritetno uraditi je uspostaviti kontakte sa krovnim rukometnim kućama, ali i sa članicama našeg Saveza. Mislim da je u redu da prvo kandidiramo očekivanja jedni od drugih, kao i prijedloge rješenja problema sa kojima se susrećemo. Svjesna sam težine posla koji me čeka, ali isto tako mislim da UO odrađuje svoj dio posla tako da tu neće biti problema.
Obzirom da ste žena, bivša rukometašice, da li možemo očekivati veći angažman Rukometnog saveza kada je u pitanju ženski rukomet?
Sa ove pozicije moj angažman mora biti podjednak, a to znači da se ne smije praviti razlika između muškog i ženskog rukometa. Kroz protekle godine ženski rukomet je prestao biti atraktivan za Savez, a samim time je izostala sistemska podrška. U tom pogledu usmjerit ću niz aktivnosti na povratak ženskog rukometa i njegovo organiziranje, a tu očekujem podršku istaknutih rukometašica i sportskih radnica i radnika. Ulaganje i interes prema muškom i ženskom rukometu mora biti ravnomjeran i ravnopravan iako se može činiti da je akcenat na ženskom. Trebate shvatiti da je ženski u mnogo većim problemima u odnosu na muški i za početak ih treba smjestiti u približno istu ravan.
Posljednjih godina vidljiv je pomak kada su u pitanju omladinska takmičenja i omladinski rukomet u BiH međutim sve je to nedovoljno za neke ozbiljnije rezultate. Da li imate u planu neke promjene kada su u pitanju omladinski pogoni?
Već sam ranije naglasila da je to jedan od prioriteta za koji ću se zalagati i koji ću pokušati realizirati. Ključ je u kvalitetnom radu sa mladima. Prije svega, moramo trenerima koji rade sa najmlađima omogućiti kvalitetno obrazovanje u tom segmentu, a potom stvoriti ili poboljšati uvjete rada. Kada je u pitanju sistem takmičenja, za narednu sezonu treba pripremiti ozbiljan i izvodljiv plan kojim bismo dobili na kvaliteti rukometnog sporta. Omladinci trebaju imati što više utakmica i takmičenja i sada je i do Upravnog odbora da se usmjeri u tom pravcu kada se budu izrađivale propozicije takmičenja. Svakako, veći angažman će se tražiti od nadležnih komisija koje su kompetentne da izrade takve i slične projekte. Prostor BiH je prostor koji je stvorio velika imena rukometa. Talenata i danas ima, ali ne uspijevamo da stvorimo proizvod jer ne radimo u suglasju, klubovi i sistem. Klubovi su prepušteni sami sebi i najčešće dođemo do nekog poluproizvoda. Naša obaveza treba biti da klubovima smanjimo ili ukinemo troškove takmičenja u smislu da nađemo sponzore omladinskih liga. Ne smijemo dopustiti da klub ne dođe na takmičenje jer nema 100KM za prijevoz.
Domaći i regionalni mediji posljednjih mjeseci uglavnom su negativno pisali o radu Rukometnog saveza BiH, zaista jedna ružna slika odaslana je u „eter“. Kako popraviti imidž saveza i predstaviti ga u ljepšem svjetlu?
Bilo bi nepravedno sve godine zatvorenog i netransparentnog rada „natovariti“ trenutnom rukovodstvu Saveza. Sve ono što se radilo posljednjih desetak godina, odnosno, sve ono što se nije radilo, a trebalo je, stvorilo je sliku o Savezu koja je izuzetno negativna u BiH. Bolje ne stojimo ni u inozemstvu. Liga nam je zatvorena pored svih mogućnosti koje nudi moderna tehnologija. Tu krivim i pasivnost klubova koji nisu pokazali pretjerani interes da se utakmice liga postavljaju na društvene mreže i portale. Da se razumijemo, u ovom trenutku je prerano govoriti o TV pravima, ali zato tu postoje besplatni načini predstavljanja što se jako malo koristi. Iz tog razloga ni sponzori ne vide neki poseban interes i sve se svelo na entuzijaste koji novčano pomažu rukomet i na određene društveno odgovorne kompanije. Primjera radi, svega par portala prenese vijesti o odigranim utakmicama. Ono što je naša velika prednost koju Savez mora prihvatiti kao takvu i iskoristiti prednost iste, jeste postojanje veoma čitanog portala kakav je Vaš, a to je Svijet rukometa.
Mi moramo, takoreći, otvoriti Savez i sve aktivnosti. Klubovi i svi oni koji su vezani za ovaj sport moraju osjetiti našu iskrenu namjeru za poboljšanje stanja. Ovo je proces i neće ići preko noći. Ukoliko neko misli da za jedan mjesec, dva ili tri može posložiti sve i da funkcioniramo kao Francuzi ili Danci, onda je to nerealno i neozbiljno.
Aktivnosti ima i javnost mora biti upoznata sa njima. Također, moramo biti spremni na kritiku, naravno, konstruktivnu, te otvoriti vrata Saveza svima koji vole ovaj sport i imaju neku ideju za poboljšanje.
Povratak bh klubova u SEHA ligu?
To pitanje će ubrzo doći na dnevni red. Ne znam koliki je interes SEHA lige da u takmičenju ima klubove koji su u donjem dijelu tabele. Ja znam da je interes klubova u zadnjih par sezona, prije svega Borca i Izviđača, bio konkretan i to se pokazalo odličnim načinom da valoriziraju svoj rad i „prodaju“ igrače jačim klubovima. Interes Saveza treba biti SEHA liga, ali to znači da moramo ojačati svoju ligu na način da rasteretimo klubove troškova, da nađemo sponzora lige, pa da onda klubovi taj novac ulože u jačanje igračkog kadra i obrazovanje trenera.
Da li mislite da je realno da BiH bude domaćin nekom velikom rukometnom takmičenju?
U ovom trenutku mi treba da posložimo stvari u BiH. Kada sam spomenula takmičenja, već imamo odlične turnire što je pokazatelj da mi možemo organizacijski iznijeti neko takmičenje. No, da bi neko takmičenje bilo organizirano, potrebno je stvoriti sve preduvjete, ali i konkretizirati ciljeve koje želimo postići organizacijom. Iskreno, sad se ne možemo prihvatiti tog posla jer imamo velike probleme koji čekaju da ih riješimo.
—
Ovaj izbor je velika čast jer osjećam veliku odgovornost prema svim klubovima, igračima i sportskim radnicima sa kojima dijelim ljubav prema rukometu. Čarobni štapić, nažalost, nemam, ali ću se potruditi na način da uložim svoje znanje i volju da pokrenemo procese u pozitivnom smjeru. Očekujem iskren odnos svih onih koji su uključeni u ovaj sport na indirektan ili direktan način, ali ne očekujem samo pohvale, već i sugestije i konstruktivne kritike. Koliko bude volje i želje sa obje strane da nešto napravimo, toliko ćemo raditi. Ukoliko ne želimo da se pokrenemo iz svoje zone komfora, onda se moramo pomiriti sa činjenicom da ćemo ostati na ovoj razini.
Svijet Rukometa
