Portal Svijet Rukometa danas vam donosi ekskluzivni interviju sa Fahrudinom Melićem, rukometašem hrvatskog Nexea.
Fahrudin Melić rođen je 22.7.1984. u Prijepolju u Srbiji. Nakon preseljenja u Sarajevo rukometom se počeo baviti u rukometnom klubu Bosna Gas gdje je proveo narednih deset godina. U Premijer ligi Bosne i Hercegovine debitovao je sa osamnaest godina i sa Bosnom je osvojio šest naslova prvaka i pet naslova pobjednika kupa Bosne i Hercegovine. Sa Bosnom je igrao i na međunarodnoj sceni gdje se plasirao u polufinale Kupa pobjednika europskih kupova u sezoni 2006./07.
U Premijer ligi Bosne i Hercegovine nosio je dres i mostarskog Zrinjskog i banjalučkog Borca sa kojim je ponovo osvojio Kup Bosne i Hercegovine.
Nakon Borca Melić je krenuo u inozemstvo. Prvi inozemni angažman imao je u Sloveniji gdje je dvije sezone igrao za RK Gorenje Velenje sa kojim je dva puta bio prvak Slovenije. Dvije godine nakon dolaska u Sloveniju Melić odlazi u Francusku gdje potpisuje za veliki Paris Saint Germain gdje ostaje naredne tri godine. U gradu svjetlosti Melić je osvojio dvije titule prvaka Francuske i jednu titulu u kupu.
Nakon PSG tri sezone nosio je dres Chamberya a potom i Saint-Raphaela. U novembru 2021. godine Melić potpisuje za RK Nexe iz Našica.
Melić je do sada upisao pedeset nastupa za reprezentaciju Crne gore sa kojom je sudjelovao na Svjetskom prvenstvu 2013. godine i Evropskom rukometnom prvenstvu 2016. godine. Oženjen je, otac troje djece, završio Fakultet za sport. U slobodno vrijeme puno čita i prati sport.
U razgovoru za naš portal Melić se dotakao mnogih rukometnih tema i svoje velike internacionalne karijere.
Pri kraju ste jedne velike i blistave karijere, je li vam žao što je gotovo došao kraj?
Pa evo šta da vam kažem, nije mi žao što dolazi kraj, jer mislim da sam do sada napravio toliko nekakvih stvari koje su vrijedne pomena i po kojim će me ljudi pamtiti. Nije mi žao jer u životu svakog sportiste normalno je da dođe kraj i ja to tako nekako i prihvatam tako da nemam nikakvih problema sa tim.
Kada pogledate iza sebe, da li je moglo bolje?
Pošto sam onako sam po sebi perfekcionista, naravno da je moglo bolje ali sa druge strane moglo je i gore tako da kada bi sve onako sumirao mislim da ne bih nešto previše mjenjao. Moglo jeste ali moglo je da bude i gore. Ovako kada sada pogledam jako sam sretan i zadovoljan sa ovim što sam napravio.
Koja vam je neostvarena želja?
Imam par neostvarenih želja a jedna od njih je što nisam osvojio neku medalju sa reprezentacijom. Također ostaje žal za nekim većim uspjehom u Ligi šampiona i to su neke moje neostvarene želje.
Šta će Fahrudin Melić raditi nakon okončanja igračke karijere? Da li ostajete u rukometu?
Nakon okončanja karijere vraćam se kući u Sarajevo i trenutno ne razmišljam puno o tome šta bi mogao raditi nakon okončanja igračke karijere. Postoje neke ideje koje su vezane za rukomet ali i neke poslove sa strane. Još uvijek dok sam igrački aktivan ne mogu i ne želim se posvećivati nekim drugim stvarima jer kako sam već rekao to mi ne dopušta “perfekcionizam” ali također nemam ni previše vremena.
Da li žalite za nekom propuštenom prilikom?
Iskreno mi je žao što sam na takav način morao otići iz Paris Saint Germaina jer sam tamo imao još jednu godinu ugovora ali jednostavno nisam mogao da podnesem što sam morao biti na klupi ili na tribini, odnosno u takvom statusu koji mi nije omogučavao da pokažem ono što jesam i što znam. Ako već pričamo o nekom “žalu” onda je pod broj jedan to, ali i to što nisam u svom vremenu nešto pružio za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
U svojoj karijeri igrali ste sa i protiv velikog broja rukometaša. Koji igrač je na vas ostavio najbolji dojam?
Stvarno ih ima mnogo i dojam kao dojam dijelim na dosta nekih faktora i nekakvih skupina. Ako bih birao onda je najbolji rukometaš sa kojim sam igrao Nikola Karabatić.
U prošlosti smo mogli čuti svakojake priče koje su Vas povezivale sa nastupom za Bosnu i Hercegovinu koji se nažalost nikad nije dogodio. Da li je u vama postojala želja da zaigrate za Bosnu i Hercegovinu?
Jedina i prava istina je da me u početku nisu željeli jer nisu bili u stanju da mi riješe bosanski pasoš iako sam cijeli život u Sarajevu i tamo živim, a već sam rekao da je jedna od mojih neostvarenih želja to što nisam nešto mogao pružiti rukometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine.
Gdje je zapelo i da li je u Rukometnom savezu Bosne i Hercegovine postojala volja da vas se vidi u dresu Bosne i Hercegovine?
Želja Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine odnosno ljudi koji su tamo sjedili je izostala i ja sam tada u tom trenutku kao mladi rukometaš koji je vapio za time da ima reprezentativni status kako bi mi karijera išla uzlaznom putanjom, odlučio se da zaigram za reprezentaciju Crne Gore. Niti u jednom trenutku nisam pogriješio niti se kajem zbog takve odluke. Bilo je prošlo je ali neki ljudi koje ne bih sada imenovao, pronaći će se, ali ostaje šteta za mene ali šteta i za njih.
Šta je to što najviše zamjerate modernom rukometu?
Ako gledamo rukometnu igru kao rukomet onda tu nema previše stvari koje čovjek može da zamjera i koje treba da zamjera. Mene samo boli jedna stvar a to je što su treneri sa ovih naših prostora uljuljani i što sebi ne dozvoljavaju da se edukuju i da napreduju kako bi pratili nove trendove u rukomet. Deset godina sam bio u Francuskoj i slabo me je ko nazvao od rukometnih trenera i novih rukometnih snaga, da mi kaže i da me upita da li može doći kod mene da pogleda ovo ili ono kako bi nešto novo naučio.
Jedan jedini je i moram da ga spomenem, jer je stvarno vrijedan spomena, koji je dolazi i koji je pratio u oba kluba je Toni Čolina. Dolazio je u Pariz pratio šta se radi, dolazi je u Chambery pratio šta se radi u Saint Raphael nije mogao zbog korona virusa, pisao, gledao, razmatrao, razgovarao i tako dalje. To su stvari koje me bole, što treneri sebi ne dozvoljavaju šansu da nauče nešto novo što ljudi vani već odavno koriste i još uvijek smo u toj svojoj “ljušturi” u kojoj mislimo da smo najbolji, najjači, najljepši itd.
Koliko pratite domaće prvenstvo Bosne i Hercegovine?
Ja uvijek pratim domaće prvenstvo i mene naša djeca uvijek interesuju i to mi je uvijek interesantno da pogledam šta ko radi. Drago mi je da su neki od mojih bivših saigrača počeli trenerske karijere i da im ide dobro, tu prije sve mislim na Damira Doborca. Iskreno se nadam da će to da krene prema gore i da će se rukomet u Bosni i Hercegovini vratiti tamo gdje je bio a svi dobro znamo gdje je bio. Sjetite se samo da je nekada prvak Bosne i Hercegovine imao zagarantovano mjesto u Ligi šampiona, tako da se nadam da ćemo jednog dana moći pričati o takvim stvarima.
Za kraj, imate li nešto što biste poručili ljubiteljima rukometa u Bosni i Hercegovini?
Želim samo da nastave da budu tu jer mi igrači ne samo ovdje i ne samo u Bosni i Hercegovini igramo taj rukomet i svaki drugi sport da bi usrečili ljude na tribinama, ljude koji nas prate i koji nas podržavaju. Neka nastave da nas podržavaju jer prijeko potrebna nam je njihova podrška, kako bi se na neki način otrgli iz stanja u kakvom se nalazi rukomet u Bosni i Hercegovini.
