Nade su jedno, a realnost drugo. Bez obzira što igramo kod kuće, sad je jasno da mnoge reprezentacije imaju veći potencijal. Poslije onakve igre protiv Bjelorusije jako sam se zabrinuo, rekao je Pero Metličić, istaknuti hrvatski i svjetski rukometaš na jutarnjoj ćakuli u omiljenom kafiću sportaša Baoliju nadomak dvorane na Gripama.
Metličić je bio na uobičajenoj kavi sa svojim partnerom Ivanom Balićem te Venijem Losertom i kineziologom Ivanom Čukovićem. Živo su raspravljali o sjajnom startu naših rukometaša u prve dvije utakmice, ali i o mučenju u sljedeće dvije.
Metličić se ostavio igranja u svojoj 36., prije nešto manje od pet godina, prihvatio se treniranja mladih, a bio je angažiran i u bivšem stožeru reprezentacije. Uglavnom, stručan, priznat i uvažavan.
Rasprava je krenula od publike, o tome kako je u splitskoj Spaladium Areni bio “ambijent iz snova”, pa Metličić ima svoje objašnjenje:
– S jedne strane, naša rukometna reprezentacija je mamac, i to u svakom pogledu, a drugo, evidentno je da Splitu nedostaje ovih događaja. Baš je bilo lijepo vidjeti toliko gledatelja, prepuna dvorana, mahom mladi svijet… Drago mi je da nismo zakazali kako u navijanju za naše tako i u organizaciji.
Poraz protiv Švedske unio je nemir, nervozu, nesigurnost u redove naše reprezentacije?
– Točno, ali moram kazati da je bilo čudno kako smo igrali. Šveđani su odlična momčad, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj igrali su izvanredno i ispali su prilično nesretno baš od domaćina u četvrtfinalu.
Kako mislite da je ‘bilo čudno kako smo igrali’?
– Zakazali smo u obrani, a to se nije smjelo dogoditi. Jer, to je bila utakmica koja otvara put prema medalji. Problem je bio u pristupu, dobio sam dojam da su naši igrači nekako mislili da će im ta utakmica biti lakša nego što se dogodilo.
Sve više dolazi do izražaja manjak Duvnjaka?
– To je velik hendikep jer da smo u natjecanje ušli bez njega, to bi bila druga priča. Ovako su nam se pomrsili računi. Duvnjak je izvanredan igrač, vođa ove reprezentacije. On posebno fali u obrani, čita igru, zna presjeći loptu, fantastičan je distributer za kontre.
Sljedeći hendikep su nam vratari, zar ne?
– Ah, vratari… Nije što je tu s nama Venio, ali on, Matošević, Šola, to su bile klase. Držim da se mora znati prvi vratar, plan je po svemu bio da ta uloga pripadne Mirku Aliloviću. Pritisak na njega bio je velik, sigurno je bio psihološki opterećen. Povratak i velika očekivanja, ali i Lino se nekako brzo odlučio za promjenu.
Što možemo dalje?
– Nadao sam se da ćemo protiv Bjelorusije zaigrati tako da se osokolimo. Psihološki ojačamo. Međutim, dogodilo se da smo se namučili. Sad će svi zaključiti, pa i ja tako kažem, važna su nam dva boda. Pitanje je možemo li bolje. Ključ je obrana, ali i po otetoj lopti ono brzo prvo dodavanje. Znači, kontra… A toga nema.
Svi su se nadali, na neki način i najavljivali zlatnu medalju koja nam nedostaje u kolekciji?
– Ma dobro, nekako je logično to iskazivanje ambicija pa i, da tako kažem, paljenje, pumpanje… No, nade su jedno, a realnost drugo. A stvarnost je da, bez obzira na to što igramo kod kuće, ipak nismo baš favoriti. Tu je pet, šest reprezentacija koje imaju jednake pretenzije pa kad se analiziraju igrači, onda imaju i jači potencijal od nas. Svaka medalja je vrhunac u takvoj konkurenciji, kazat ću vam da je i četvrto mjesto, koje baš nitko ne voli, također sjajan domet.
I 2009. na Svjetskom prvenstvu kod nas nadali smo se zlatu?
– Mi smo do finala sve dobili, pa u drugom krugu i Francuze. Onda u polufinalu Poljsku, pa smo opet imali dvoboj s Francuskom u finalu. To je bio pravi rat. Držali smo se dobro, mislim do sredine drugog dijela, bilo je 16-16, a onda je onaj luđak od vratara, naravno Omeyer, ušao u seriju fantastičnih obrana i mi smo izgubili.
Sad je najvažnije pitanje kako protiv Norveške?
– Nema tu filozofije, Moramo igrati s odlučnošću, uvjerenjem da možemo do pobjede.
Piše: Zdravko Reić | Jutarnji list
