Kad na turniru pobijedite i europskog i svjetskog prvaka, a završite na petom ili šestom mjestu, iza vas ostaje puno pitanja o kvaliteti i perspektivi reprezentacije na koje je teško odgovoriti. Ako nam je primarni cilj bio plasirati se na kvalifikacije za Olimpijske igre, njega smo ostvarili, međutim, pobijedili smo aktualne šampione, a nismo se plasirali u borbu za medalju. Gdje je tu realnost, kako stvoriti realnu procjenu? Pita se prosljaveni hrvatski rukometaš Irfan Smajlagić u komentaru za Jutarnji list.
Neupitno je da imamo kvalitetu za ulazak među četiri najbolje momčadi, ali nismo pronašli formulu kako bismo turnirski sistem izdržali do kraja. Poboljšanja je potrebno naći u puno segmenata: selekciji igrača, stručnom stožeru, psihološkoj pripremi, motivaciji… kako bismo došli do vrha, u borbu za medalje, tamo gdje smo nekada bili.
Moramo pronaći strategiju kako bismo imali momčad koja će moći odigrati nekoliko uzastopnih utakmica u borbi za medalju, a ne da se naša kvaliteta razvodni u tom periodu. Zbog toga je vrlo bitan izbor igrača i ono što često spominjem, dovesti reprezentativce u stanje da u datom momentu odigraju svoje role na maksimalno mogućoj razini. S obzirom na to da nismo došli do završnih utakmica negdje se dogodio propust, nešto ne štima.
O našoj studioznosti najbolje govori podatak da u odnosu na prošlogodišnje Europsko prvenstvo u Zagrebu nedostaje čak 13 igrača. To je preveliki broj bez obzira na ozljede i oproštaje od reprezentacije. Nositelji, prvih osam igrača, su ostali isti, ali nismo ih nadogradili igračima koji bi ih rasteretili kako bi ti nositelji podnijeli turnirski sistem. I u tome vidim srž problema.
Turnirski način igranja zahtjeva veći broj igrača koji mogu dati doprinos. Ne vidim smisao u pozivanje onih koji će sjediti na klupi. Trebaju nam igrači koji su u stanju pobijediti Makedoniju, Japan i slične reprezentacije kako bi naši najkvalitetniji igrači imali svježinu u najvažnijim utakmicama u kojima se određuje tko će ući u borbu za medalje i tko će ih osvojiti.
Trideset i jedan igrač na dva uzastopna prvenstva unutar godinu dana je preveliki broj za jednu reprezentaciju i pokazatelj je određenog lutanja. I u sastavu samog stručnog stožera su se dogodile brojne promjene. Na Euro je imao puno članova, danas je njihov broj sužen.
Mislim da je posljednjih godina najveći problem Hrvatske bila selekcija igrača i njihov progres kroz nastupe u reprezentaciji. U izboru prvog do sedmog igrača reprezentacije se ne može pogriješiti, ali u izboru od osmog do 20. igrača će se pogriješiti ako se ne napravi kvalitetna selekcija.
Podsjećam da su na ovom Svjetskom prvenstvu u odnosu na Euro u Hrvatskoj samo osmorica igrača (Stevanović, Duvnjak, Stepančić, Horvat, Karačić, Štrlek, Musa i Cindrić), dakle nositelji koji donose kvalitetu, dok se ostatak reprezentacije potpuno promijenio. A upravo ti igrači, oni koji su u statusu od 8. do 20., čine prevagu na turnirskim natjecanjima jer moraju osigurati da se nositelji ne potroše prije najvažnijih utakmica, onih u kojima se određuju osvajači medalja.
U Njemačkoj smo vidjeli nekoliko novih igrača koji bi mogli ući u tu grupu, ali tek ćemo saznati što će se s njima dogoditi. Šipića se ne bi ni povelo u Njemačku da se Marić i Šušnja nisu ozlijedili. Vranković se iskazao, ali isto tako je i Jaganjac prije godinu dana bio u sastavu reprezentacije, a na SP-u nije igrao.
Piše: Jutarnji list / Irfan Smajlagić
