SONY DSC
Eho pobjede naših rukometaša u Švicarskoj naveo me na meni nesvojstveno razmišljanje: Šta bi bilo kad bi bilo?!
Piše: Mladen Bošnjak
Naime, činjenica je da glavninu sastava naše izabrane vrste čine igrači koji su ime izgradili na parketu Gradske dvorane u Ljubuškom, u dresu Izviđača. Bilo da su „rođeni“ ili da su vlastiti talent dograđivali ili brusili pod nadzorom eminentnih stručnjaka koji su prodefilirali kroz grad rukometa u proteklih dvadeset godina. Ta činjenica, dakle, misli je neminovno odvela prema reprezentativnoj sudbini nekolicine djece Izviđača kojima je hod po trnju priredio Zoran Gobac.
Da Bosna i Hercegovina trenutno u svom sastavu ima igrače na koje Hrvatska ne računa, plasman na Svjetsko prvenstvo bio bi apsolutno neupitan. Marko Matić, danas igrač Gumersbacha zamrčio je sportsku biografiju s nekoliko nastupa u hrvatskim selekcijama prije skoro deset godina poslije čega je otišao u zaborav. Bosni i Hercegovini bio bi vrijedan zlata. Gopčeva pusta obećanja i uvjeravanja od bh. selekcije odmaknula su i odlično krilo Josipa Ereša čiji se igrački angažman danas svodi na promatranje utakmica s tribina. Ne samo reprezentativnih, nego i klupskih (Zagreb)!
Sjajni Matej Hrstić, nebeski skakač s topom u ruci, kao Gopčeva akvizicija sanja reprezentativne snove, ali o njihovom prelasku u javu odlučuje također gubernator hrvatskog rukometa. Sad- zasad, reprezentacija Hrvatske je prilično daleko.
Nešto bliže kockastom dresu je David Mandić, miljenik ljubuške publike, koji s Hrstićem čini apsolutno najbolji tandem u Bosni i Hercegovini. Ali i oko njega se počinju plesti neki spletkaroški konopci, i oko njega se jate mutni tipovi, što iz Ljubuškog, što iz Zagreba.
Da navedena četvorka nastupa za Bosnu i Hercegovinu, bili bismo posve respektabilan sudionik velikih natjecanja. Ovako…
Naravno, da je igranje u hrvatskoj reprezentaciji daleko lukrativnija pozicija, da je u tom slučaju skoro pa osiguran dobar transfer u neki od vodećih europskih klubova, da su svjetla pozornice raskošnija i obuhvatnija. Biti članom jedne od najboljih svjetskih selekcija svakako je igrački ideal kojega se mora razumjeti, ali i ideali često prerastu u iluzije koje se neočekivano rasprsnu.
RK Izviđač trenutno nema osobu koja bi momački dočekala Gopca, čvrsto mu stisnula ruku i postavila uvjete. Ne, toga nema. Podno tribina Gradske dvorane caruju vazalski karakteri, podrepaški mentaliteti i sluganski osjećaji. Nema tu nitko hrabrosti, snage, volje i umijeća da skine rigidni Gopčev patronat s klupskog grba, da se dovede u ravnopravan pregovarački položaj, da se, na koncu, zapita tko je taj Zoran Gobac koji dolazi u Gradsku dvoranu kao na bankomat! Jeli to zaista rukometni mag, uspješni menadžer i upravitelj, ili je (ko što mnogi tvrde) obični spletkaroš i kirbajski provodadžija igrača uz veoma dobru proviziju.
Da u Izviđaču prakticiraju onu otrcanu no guts – no glory, danas bi se četvorica spomenutih igrača, kvartet ljubuške djece, slikao na europskom prvenstvu. Doduše, u manje atraktivnom dresu Bosne i Hercegovine, ali svakako boljem i isplativijem od sjedenja pred televizorom.
Valja pripomenuti da je RK Zagreb pod Gopčevom upravom postao veliko europsko ime, ali Izviđač bi zasigurno bio veći od njega kada bi imao takvu podršku. Državne politike, podršku grada koji je „teži“ od ostatka države, podršku velikih privrednih sistema i subjekata, itd. Izviđač je pastorče rođenog grada, balast pripadajućoj županiji, zadnja rupa na državnoj fruli. Ljubušaci imaju zacementirano: tradiciju, rijetko odanu publiku i nezačepivo vrelo talenta. Pristup tom vrelu trebaju imati samo oni koji će ga čuvati, održavati i poštovati.
Zoran Gobac, čini se, nije taj!
Tekst preuzet sa portala Sportske.ba
