Ženski rukometni klub priprema se za drugi izlazak na međunarodnu scenu i prvu zvaničnu evropsku utakmicu u dvorani koja je 1973. godine bila domaćin grupe 5. SP-a u rukometu za žene.
Uoči meča protiv ekipe Bora iz Srbije, razgovarali smo s Jadrankom Hadžihasić, djevojački Zovko, Zavidovićankom od koje nema sportski bogatije dame u gradu na tri rijeke.
U gradu čija rukometna tradicija datira od 1952. godine, Jadranka je rukometu posvetila pet decenija svog života.
– Eh, ma nisam nikada to ni računala. Fin jubilej. Sve se nekako poklopilo, a znaš li i da moj unuk Haris (9) trenira rukomet tri godine, počela je Hadžihasić.
Jadranka je iz radničkog naselja Gvozdeni Most još 1967., kao učenica osnovne škole, počela je rukometnu abecedu učiti pod vodstvom dugogodišnjeg trenera Nikole Lazića.
U međuvremenu je s dosta uspjeha godinama igrala za Krivaju te nastupala i za najbolju žensku reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
– To su bila sasvim druga vremena. Sve nas je nosila ljubav prema našem gradu i Krivaji. Tada smo bili jedan klub, zajedno muška i ženska ekipa, što je i u bivšoj državi bila rijetkost. Entuzijazam i igranje od srca. Otvoreni stadion, najljepši u Evropi.
Nastupi pod reflektorima, redovno pred više od hiljadu gledalaca. Kasnije smo prešli u novu dvoranu. Poslije trenera Lazića, trenirali su nas još Stanko Marić, Svetozar Cumpf i kratko legendarni Vlado Štencl. Predsjednik kluba bio je Mile Mijatović – prisjeća se Hadžihasić, koja je igračku karijeru počela kao krilo.
– Kasnije sam igrala na svim pozicijama, najviše srednjeg beka, a jednom sam i nekoliko minuta bila golman u Sarajevu. Takmičile smo se u Republičkoj i Drugoj saveznoj ligi. Mislim da smo najveći uspjeh postigle ‘71. godine, kada smo igrale kvalifikacije za Prvu saveznu ligu, i u oba meča bile poražene od kvalitetnije ekipe Osijeka – kaže Jadranka te posebno ističe anegdotu s gostovanja u gradu na Vrbasu.
– Kada smo stigli smo u Banju Luku, iznenadio nas je snijeg. Ali nema odgađanja. Prvo smo zajedno očistile teren i onda odigrale meč. Posebno nama to je bila veoma važna utakmica. Kod nerješenog rezultata, koji nama nije odgovarao, ja sam u posljednjim trenucima pogodila za 6:5 i velika radost, slavile smo titulu prvakinja Bosne i Hercegovine – kaže Hadžihasić.
Od aktivnog igranja oprostila se 1980. Prethodno se udala, rodila sinove Jasmina (40) i Edina (31), a tokom rata imala je i veliku tragediju. Suprug Enes poginuo je 1993. godine kao borac Armije R BiH.
Stariji sin Jasmin, godinama jedan od najboljih golmana u našoj državi, trenutno brani za RK Maglaj. Mlađi, također veoma uspješan, profesionalni je fotoreporter.
– Imam lijepu snahu Melisu i dvoje predivne unučadi Hannu i Harisa – ponosno govori baka koja je još davne 1975. ponijela epitet najbolje sportistkinje grada, a prije godinu dana je nagrađena Plaketom za životno djelo.
Jadranka je i jedan od najvećih „krivaca“ za renesansu ženskog rukometa u Zavidovićima.
– Semiz Burkić i ja počeli smo prije petnaestak godina raditi sa djevojčicama. U početku je to bila sekcija, imali smo 120 djevojčica. Kasnije, uz veliki angažman doktora Adnana Brčića, Seada Starčevića, Selvedine Uljić, Fadile Dautović-Kuđe, Šemse Muhića i drugih osnovali smo ŽRK Krivaja. Iz te generacije, u prvoj ekipi još brani Majdan Mujanović, a i Ernada Merdanović je uz klub – kaže Hadžihasić.
Lijepa priča
Lijepa priča još traje. Krivajašice će nakon međunarodnog dvomeča u Portugalu prije nekoliko godina, 14. oktobra prvi put nastupiti pred svojim navijačima na evropskoj sceni.
– Pripremamo se duže od mjesec dana. Dvoranu smo ušminkali, nadamo se samo pozitivnim kritikama, i da ćemo ponovo biti dostojni sportski ambasadori našeg grada i države BiH. Bor ima dobru ekipu. Ipak, sport je i više od terena. Dogovorili smo početak i šire saradnje dva kluba. Prvo ćemo dočekati i mlađe selekcije Bora, ali i upravu, a zatim će uz prvu ekipu i naše djevojčice gostovati, igrati i družiti se i u Boru. Nimalo ne sumnjam. Pobjedit će rukomet, a neka u naredno kolo ide klub koji bude uspješniji u dva meča – zaključila je Hadžihasić.
Igrala i sa Lukić-Sladić
Jadranka je igrala i sa Milenkom Lukić Sladić, kasnije najboljom rukometašicom Evrope. U kvalifikacionim mečevima protiv Osijeka boje Krivaje branile su Ana i Manda Vrbić, Faruka i Bahra Kadić, Hajra i Sena Tursić, Svetlana Đurić, Slavica Dragičević, Jadranka Mladinović (majka Mladena Bartolovića, bivšeg nogometnog reprezentativca BiH, op.a.), Stela Marić, Zlatica Bestvina, Vinka Lučić, Sena Sušić (sestra slavnih nogometaša Seada i Safeta Sušića, op.a.), Snježana Vrdoljak…
Izvor: I. Isović
