„Momčadski sportovi su na Balkanu, a posebno u bivšoj Jugoslaviji, bili uvijek u samom vrhu. Vlada ogromno zanimanje publike za sport, to je jedna od onih regija u kojima s oduvijek na pravi način znalo odati priznanje sportašima za osvojene medalje”, kaže za DW Michael Wiederer, predsjednik Europske rukometne federacije (EHF).
S austrijskim funkcionerom i bivšim rukometašem razgovarali smo neposredno uoči otvaranja Europskog prvenstva za rukometaše 2024. u Düsseldorfu. Turnir je počeo u srijedu (10.1.) pred rekordnom kulisom – 53.586 gledatelja. To je novi svjetski rekord za dvoranski rukomet. Među 24 momčadi koji sudjeluju na EHF EURO 2024 je i svih šest zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije.
Tajna rukometnog uspjeha
U čemu je tajna rukometnog uspjeha tih zemalja? „To je naravno tradicija. Sama činjenica da je rukomet na području bivše Jugoslavije već u 60-ima ili 70-ima bio tako uspješan, pa i u 80-ima, jasno je da postoji kontinuitet, da se tradicija nastavlja”, priča Erik Eggers, njemački sportski stručnjak koji se u svom radu intenzivno bavio poviješću jugoslavenskog rukometa. On kaže da stariji igrači prenose svoje iskustva na mlađe i uvjeren je da će se to nastaviti i u budućnosti:
„Jasno, postoji i vrlo jaka konkurencija po pitanju momčadskih sportova na Balkanu, recimo košarka, u kojoj su ekonomske perspektive za mlade talente puno bolje nego u rukometu. Nogomet da ni ne spominjemo.”
Rukometaši koji potječu iz zemalja koje su nekada bile republike u sastavu Jugoslavije igraju vrlo važnu ulogu i u klubovima Bundeslige, koju se smatra najboljom rukometnom ligom svijeta:
„Oni su oduvijek bili itekako utjecajni u njemačkom klupskom rukometu. Razlog za to je činjenica da je bivša Jugoslavija zapravo u 60-ima i početkom 70-ih godinama prošlog stoljeća izmislila moderni dvoranski rukomet. To je bio čuveni sustav 3-2-1, koji se kod nas nazivalo upravo ‘jugoslavenska obrana'”, priča za DW Erik Eggers, koji je nedavno objavio svoje novo autorsko djelo: „Zlatna knjiga njemačkog rukometa” (“Das Goldene Buch des deutschen Handballs”).
Dominacija Metaloplastike iz Šapca
Ali, to nije sve, napominje Eggers. Jugoslaveni su, kaže, prednjačili i po pitanju taktičkih finese, napadačke taktike, sve su tada bile inovacije Jugoslavena: „Svoj poseban pečat rukometnoj igri tada je dala primjerice Metaloplastika iz Šapca početkom 80-ih, sa svojom sjajnom ekipom, sjetimo se samo vratara Mirka Bašića. Može se reći da ta izvanredna jugoslavenska škola, ili balkanska škola, do danas daje obilate plodove od kojih profitira i njemačka Bundesliga.”
Jednostavno zato što toliko puno legionara igra u Njemačkoj, i to nije slučajnost, ti igrači imaju vrlo dobar osjećaj za igru, tehnički i taktički su vrlo dobro potkovani, kaže njemački rukometni stručnjak:
„Mene uopće ne čudi da se toliko nacija s područja bivše Jugoslavije uspjelo kvalificirati na Europsko prvenstvo 2024. To je po mom mišljenju zapravo neizbježno. Ako malo pogledamo u noviju povijest, onda se moramo sjetiti i brojnih igrača s područja bivše Jugoslavije koji su preuzeli državljanstvo drugih zemalja, na pamet mi odmah pada Arpad Šterbik.”
Šterbik naime potječe iz Srbije, najprije je igrao za Mađarsku, a kasnije sa Španjolskom osvojio titulu prvaka svijeta. Takvih je biografija puno na Balkanu, naglašava Eggers. I dodaje kako „jugoslavenska škola zapravo do danas utječe na moderni rukomet u svijetu”.
Jugoslavenska škola rukometa
„Nije slučajnost da ta regija proizvodi tako dobre momčadi, s Balkana dolazi nevjerojatno puno dobrih igrača, ima mnogo dobrih trenera, taj uspjeh je kontinuiran”, dodaje za DW predsjednik EHF-a Michael Wiederer: „Kada pogledamo malo unatrag, u 90-e godine prošlog stoljeća, raspad Sovjetskog Saveza ili promjene na Balkanu, onda je jasno da je zbog toga za novonastale zemlje postalo puno, puno teže održati se na samom vrhu. Ali balkanske ekipe to redovito uspijevaju, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji su i dalje na samom vrhu.”
Priča o talentima u regiji je samo jedna strana medalje, napominje Erik Eggers. A druga strana je infrastruktura, koja je po njegovom mišljenju jednim dijelom katastrofalna:
„Na primjer u BiH. I svejedno vidimo jako puno klinaca koji se identificiraju s rukometnim velikanima, i oni žele ostvariti veliku karijeru. Evo samo jedan primjer koji je možda tipičan u tom kontekstu. To je Ivan Martinović, on danas igra za Hrvatsku, rođen je u Beču, a otac potječe iz Bosne i Hercegovine. On je teoretski mogao igrati i za Austriju i za BiH. Ali je po svaku cijenu htio igrati za Hrvatsku zato što jednostavno obožava Ivana Balića. To je za mene baš dobar primjer za to koliko je ta tradicija važna, i koliko ta tradicija utječe na rukometni podmladak.”
Problemi s infrastruktorom
A budućnost? Predsjednik EHF-a Michael Wiederer nam kaže da bi se Europska rukometna federacija u skorijoj budućnosti radovala i mogućoj zajedničkoj kandidaturi nekoliko zemalja iz regije, po uzoru na idući EURO – koji 2026. organiziraju Skandinavci (Danska, Norveška i Švedska). To je za nas sigurno jedna opcija za budućnost, kaže on za DW, ali i napominje da treba poraditi na infrastrukturi:
„Vidimo da je razvoj na terenu pozitivan, pogotovo što se tiče sportskih dvorana. Po pitanju organizacije velikih turnira ne smijemo zaboraviti da je potrebno zadovoljiti određene kriterije, pa i oko veličine samih dvorana. Smatram ipak da po tom pitanju u pojedinim zemljama na Balkanu ima još prostora za poboljšanje.”
Jugoslaviju se u njemačkim stručnim rukometnim krugovima i danas naziva „majkom modernog dvoranskog rukometa”. Sportski autor Eggers kaže da su u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća momčadi iz istočnog bloka bile puno dalje od zapadnih ekipa po pitanju taktike ili metoda rada:
„U Njemačkoj je postojala tradicija igranja rukometna na otvorenom, na velikom terenu. Postoje priče o tome što se dogodilo nakon 1972., kada je Jugoslavija s trenerom Vladom Stenzelom u Münchenu osvojila prvu zlatnu olimpijsku medalju, i to na impresivan, dominantan način. Tada su jugoslavenski rukometni funkcioneri rekli: ‘Vlado, moraš ići na Zapad, jer će u suprotnom rukomet propasti!’ Govorili su da je Zapad potreban međunarodnom dvoranskom rukometu, a za Stenzela je to naravno bilo atraktivno i zbog financijskog aspekta.”
Utjecaj Vlade Stenzela
I tako je Zagrepčanin Stenzel 1974. postao izbornik SR Njemačke. Samo četiri godine kasnije je sa zapadnim Nijemca na opće iznenađenje osvojio titulu prvaka svijeta. „Vlado Stenzel je bio ekstremno utjecajna figura za razvoj zapadnonjemačkog dvoranskog rukometa. Ustvari, čak bih rekao da nije bio ključan samo za razvoj zapadnonjemačkog rukometa, već zapadnoeuropskog”, zaključuje rukometni stručnjak Erik Eggers.
Izvor: DW.com
