Kasim Kamenica ime je koje govori više nego bilo kakvo predstavljanje ili uvodni tekst kojim bi ste pokušali predstaviti ovog proslavljenog rukometnog stručnjaka iz Goražda.
Aktuelni trener i predsjednik rukometaša Goražda nakon gotovo više od četiri decenije rada u inozemstvu odlučio se za povratak u domaće prvenstvo gdje trenutno sa svojim klubom vodi bitku za opstanak u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.
Preko pedeset godina Kamenica je u rukometu i za to vrijeme ostvario je velike uspjehe kojim se mogu pohvaliti samo rijetki sa ovih prostora.
Kamenica se nakon igračke karijere koju je završio 1982. godine posvetio trenerskom poslu, a u svojoj bogatoj karijeri trenirao je preko dvadeset klubova, te je sjedio na klupi čak četiri reprezentacija.
Svojevremeno Kamenica je vodio reprezentacije Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore a dvije godine i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije sa kojom je postao Svjetski prvak 1987. godine.
Jedan je od rijetkih trenera sa ovih prostora koji je sjedio na klupi gotovo svih regionalnih velikana, sa kojima je osvajao nacionalna prvenstva u tim zemljama. Pa tako je Kamenica vodio Zagreb, Celje, Vardar, pa sve do Nexea iz Našica, Vojvodine i Europharm Pelistera.
Kasim je idealna osoba za razgovor a mi smo to i iskoristili te smo sa ovim 68-godišnjim proslavljenjim stručnjakom razgovarali o mnogim rukometnim temama.
Za početak Kasime, recite nam kakav je osjećaj da eto nakon toliko godina ponovo vodite klub iz svog rodnog grada?
Sigurno je da osjećaj nije onakav kakav bi trebao biti, naime ja jako držim do toga da je u pitanju moj matični klub koji mi je dao priliku da počnem trenirati rukomet u njemu što mi je omogućilo da postanem uspješan rukometaš (golman), a poslije toga i vrhunski trener. Moje nezadovoljstvo proizilazi iz činjenice što ljudi u gradu, tu mislim na prestavnike privrednih subjekata kao i prestavnike političkih elita na neadekvatan način odnose prema klubu koji je najuspješniji sportski kolektiv u gradu i kao takav istinski je brend po kome je Goražde prepoznatljivo u dugom vremenskom periodu.
Mene su prije dvije godine određeni ljudi zamolili da se uključim u spašavanje kluba koji je bio na izdisaju, da bi ti isti ljudi prvi okrenuli leđa klubu kada sam počeo sa oživljavanjem prve ekipe kao i škole rukometa.
Tako da trenutno boravim po cijeli dan u klubu, do ručka sam u kancelariji kao predsjednik kluba, a poslije podne sam u dvorani kao trener ekipe i vikendom na utakmicama. Da napomenem i to da mi u Premijer ligi BiH imamo daleko najmanji budžet, ali bez obzira na to rezultatski smo konkurentni sa realnim izgledima da sačuvamo prvoligaški status.
Ekipa Goražda ove sezone i ne igra baš sjajno. Šta su vaši lični ali i klupski ciljevi do kraja prvenstva?
Prvo smo u prvoj sezoni postavili cilj ulaska u Premijer ligu koji smo na suveren način realizovali. U drugoj sezoni zacrtali smo opstanak u Premijer ligi i trenutno smo u realnoj poziciji da to i ostvarimo.
Naši problemi su i počeli prilikom ulaska u najveći rang takmičenja. Naime mi smo tada od kantona i grada dobili simbolična sredstva koja su neadekvatna za planiranje sezone kako bi ostvarili cilj.
Ako se uzme u obzir i činjenica da kanton uglavnom finansira sport, nema uređen sistem po kojem bi se finansirali uspješni sportski kolektivi sa tradicijom, nego finansiraju sve i svašta.
Ta situacija nas je dovela do toga da jednostavno nismo smjeli dovesti potrebna pojačanja neophodna za normalno funkcionisanje ekipe, tako da smo u situaciji da u igri koristimo veoma mali fond igrača koji posjeduju kvalitet i iskustvo igranja u Premijer ligi .
Bez obzira na tu otežavajuću okolnost naša ekipa je druga u ligi po broju postignutih golova iza prvoplasiranog Izviđača, što govori da igramo brz i moderan rukomet bez obzira na mali fond igrača što dovodi do oscilacija u igri koje ste naveli u vašem pitanju.
Veliko rukometno iskustvo je na vašim plećima. Da li se Kasim Kamenica umorio od rukometa i razmišljate li o penziji?
Bilo je planirano da budem predsjednik i kordinator rada svih selekcija, međutim zbog nedostatka licenciranih trenera u gradu morao sam nazad na klupu, tako da nemam vremena da razmišljam o umoru niti penziji i zasad uspješno izdržavam sve napore.
Vodim spartanski način života, zdrav sam i sa lakoćom podnosim sve napore.
U svojoj bogatoj trenerskoj karijeri osvojili ste veliki broj trofeja. Koji vam je najdraži?
Jako nezgodno pitanje, to vam je isto kada nekoga ko ima puno djece pitate koje mu je dijete najdraže. Ipak ću izdvojiti neke, ali se nadam da mi neće zamjeriti oni koje neću spomenuti, a osvojili smo nešto.
- 1987 godine u Rijeci na svjetskom omladinskom prvenstvu (igrači do 21 godine starosti) sa reprezentacijom Jugoslavije kao selektor postao sam svjetski prvak što mi je donijelo veliko zadovoljstvo i radost, a da sam se trenerskim poslom bavio tek četiri godine. Biti svjetski prvak u bilo čemu je veliko dostignuće i radost.
- Odmah iza ove manifestacije iz drugoplasiranog Pelistera na veliko iznenađenje cijele sportske javnosti tadašnje zemlje prešao sam u drugoligaški Zagreb, ekspresno ušli u prvu saveznu ligu, i u prvoj sezoni na suveren način postali prvaci države i lige koja je tada bila najača u Evropi, što drugome nikada nikome nije uspjelo.
Nezabilježeno do tada je bilo da nikada mlađa ekipa nije postala prvak države .
Vrijedno napomenuti je i to da smo sa trona skinuli do tada neprikosnovenu Metaloplastiku iz Šabca koja je sedam puta za redom bila prvak i dva puta prvak Evrope i bila jedna od najboljih ekipa u istoriji rukometnog sporta .
- 2002 godine u Sloveniji sam sa također jednom mladom ekipom RK Mobitel Prule 67 osvojio duplu krunu (prvenstvo i kup) Slovenije u sudaru sa do tada neprikosnovenim RK Celje Pivovarna Laško koji je do tada osvojio sve domaće trofeje i tri puta igrao polufinale lige prvaka Evrope.
Poseban odjek u cijeloj rukometnoj Evropi imao je rezultat prvenstvene utakmice u Ljubljani 32:22 sa kojim smo trasirali put ka osvajanju titule.
Zajedničko za obje ekipe je što su bile mlade, što su prošle ogromnu količinu rada, određenu torturu i krasilo nas je uzajamno povjerenje i poštovanje.
Obzirom da ste trener koji je godinama radio u velikom broju regionalnih klubova najbolje nam možete dočarati koliko ustvari naš rukomet zaostaje za regionom?
Sigurno je da zaostajemo, jedan od dokaza je i rezultat utakmice BiH – Crna Gora jesenas u Skenderiji i dvomeč sa Kosovom proljetos.
- Mentalitet u društvu je postao jako loš i on se prenosi i na sport pa tako i na rukomet,
- Naša podijeljenost na nivou države sigurno negativno utiče i na sport,
- Mi uopšte nemamo ministarstvo sporta na državnom nivou,
- Skoro smo imali prilike da čitamo kako su raspoređivali neka mala sredstva Ministarstvo civilnih poslova i Federalno ministarstvo sporta, pa to je sve osim pravednog i razvojnog. Možete misliti da klub Lane Pudar nije dobio niti marke, a ona je svjetski eksponent .
- Olimpiski komitet nam je organizovan tako da se bavi muzejom i ponekim individualnim sportistom sa neznatnim srestvima .
- U Makedoniji je država uvela poreske olakšice za one koji žele ulagati u sport tako da njihovi vodeći klubovi Vardar i Pelister po ovoj osnovi godišnje dobiju negdje po 350.000 eura, pa je li sramota prepisati od drugih ono što je dobro.
Svakoj državi je u interesu imati dobar sport jer je to temelj zdravog društva i sport je najbolji ambasador i ujedno najeftiniji.
Kako bi ste ocjenili kvalitet domaće lige?
U regionu zaostajemo za mnogim ligama, a sigurno je da posjedujemo talenat i bazu možda veću od drugih, ali zaostajemo u radu. Mi se tokom cijele sezone bavimo temom koliko će klubova ispasti iz lige umjesto da se bavimo razvojem lige.
Treba na adekvatan način napraviti sistem takmičenja u kome će struka imati odlučujuću riječ kao i registracioni pravilnik, ali ne na način kako to radi Upravni odbor Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine.
Mi u ligi imamo jako puno mladih igrača dovedenih iz Crne Gore što govori da nismo uspjeli razviti svoje talente, što također dovodi do određenog zaključka.
Šta je po vama gorući problem domaćeg rukometa?
Prvi i osnovni problem je nedovoljno financijsko ulaganje u klubove. Naši novokomponovani tajkuni kojima pogoduju svi nivoi vlasti ne daju sportu skoro ništa. Oni smatraju da svu dobit trebaju odnijeti doma i ponešto dati strankama za kupovinu zastupnika i ostale marifetluke.
U razvijenim zapadnim zemljama sport finansiraju uglavnom privatne kompanije. Drugi problem je struka, slab tretman, mala količina rada neprofesionalan odnos većine trenera .
Organizacijski smo također dotakli dno. Mi smo posljednji koji smo potpisali RINK konvenciju o školovanju Trenera. Možete zamisliti da je Kosovo nekoliko godina ispred nas po tom pitanju. Do skoro sam samo ja u BiH imao EHF master coach licencu i da je sada ima još Toni Čolina i da nekoga ne zaboravim.
Slijedeći problem je što mi plaćamo i koristimo igrače samo deset mjeseci u godini, pa postavljam pitanje šta oni rade prestala dva mjeseca i čiji su oni tada. A mi hoćemo da njihove aktivnosti spustimo na devet mjeseci umjesto da ih dignemo na jedanaest, i to obrazlažemo kako ćemo smanjenjem lige podići kvalitet rukometa.
Smiješno i tužno!
Godinama domaći rukomet muku muči sa brojnim problemima, kako organizacijskim tako i financijskim. Po vama, zašto se promjene dešavaju sporo?
I sami znate da su u prošlosti Rukometni savez tresle afere financijske prirode u korist pojedinaca, a na štetu saveza i da u tim situacijama nikada nisu reagovale državne institucije. Jedino se svojevremeno Vojin Mijatović tadašnji zamjenik ministra civilnih poslova bavio financijskom aferom nastalom poslije Omladinskog svjetskog prvenstva 2013. godine. Međutim kada je on napustio funkciju problem je zataškan i političkim uticajem predmet je završio negdje u debeloj hladovini .
Državne institucije moraju biti jake i raditi svoj posao u interesu.
Drugi problem ili slabost je u ljudima, nama u rukomet uglavnom dolaze trećerazredni funkcioneri ili sportski radnici.
Prvorazredni odlaze u fudbal, drugorazredni u košarku, a nama ostaju oni koji ne mogu da prođu u ova dva sporta i takvi ljudi su vam obično bez vizije, licemjerni su i tvrdoglavo guraju svoje neznanje.
Ono što je nama u rukometu neophodno da bi napravili jaku razvojnu ligu jeste osnivanje udruženja ligaša koje bi od Saveza preuzelo rukovođenje ligom i tako brinuli o razvoju i prodaji sopstvenog proizvoda.
Da li mislite da Njemački savez može donijeti bilo kakvu odluku koja se tiče Bundeslige?
Odgovorno vam tvrdim da ne može ili šta mislite dali imaju ikakav upliv savezi na košarkašku ABA ligu? Bundesligu vodi i uređuje njeno rukovodstvo dok se savez bavi samo reprezentativnim selekcijama.
Nama savez nametne ime lige, traži od nas tonu usluga, a da klubove uopšte o tome nisu ni konsultovali, niti klubovi od toga imaju kakve koristi.
Vjerujete li uopšte u bolje sutra bh rukometa i sporta generalno?
Opet ću se vratiti na državu i funkcionisanje njenih institucija. Kada oni zažive i postave sport na mjesto koje mu pripada i koje zaslužuje imat ćemo i kvalitetniji sport.
Mi ovako ovisimo o onome ko je na vlasti, SDP ima više razumjevanja za sport, a SDA mnogo manje, pa se ti snalazi.
Evo vam pozitivnog primjera u susjednoj Srbiji, kada su savez i liga počeli ići gore, pa onog momenta kada je država počela direktno ubrizgavati novac u klubove i savez za potrebe reprezentacija.
Bez ulaganja nema ni adekvatnih rezultata.
Kako komentarišete posljednja dešavanja vezana za odluke Upravnog i Nadzornog odbora a koje se skraćenja lige na kraju tekuće sezone?
Posljednje saopštenje dijela Upravni odbor Rukometnog saveza Bosbe i Hercegovine je još jedna farsa i ludilo koje sprovodi ovaj saziv Upravni odbor od samog preuzimanja saveza 24.08.2022 godine. Potpisano saopštenje od strane osam članova ili 2/3, a to prestavljaju kao saopštenje Upravnog odbora bez četiri člana ili 1/3 i time upozoravaju javnost da ne nasjedaju na dezinformacije koje plasira Nadzorni odbor povodom svoje posljednje odluke, je potpuna lakrdija, pravna i ljudska .
Ne treba biti pravnik da bi se zaključilo da je odluka Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine od 3.08. i 7.09. 2022. o promjeni sistema takmičenja nezakonita po nekoliko tačaka za koju su nažalost glasali i neki predstavnici Rukometnog saveza Republike Srpske.
Sada neki članovi Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine kažu kako nije fer da im je Rukometni savez Republike Srpske radio iza leđa sa Nadzornim odborom. Pritom su zaboravili da je prvo žalba kao i nas nekoliko klubova išla na adresu Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine koju su glatko odbili a da nam nikada nisu poslali pravno obrazloženje niti odgovor zašto je žalba odbijena.
Pa naravno da je sljedeća instanca kao pravni lijek Nadzorni odbor čija je zakonska uloga da kontroliše zakonitost odluka koje donosi Upravni odbor. I zamislite još jedne manipulacije od strane dijela Upravnog odbora u kojoj kažu da Nadzorni odbor nema pravo donošenja odluka, pa i laiku je jasno da oni niti nisu donosili nikakve odluke, nego su samo poništili nezakonito donešenu odluku o promjeni sistema takmičenja.
Sa moralnog aspekta možete li zamisliti kako se osjećaju klubovi koji su projektovali ekipe po jednim propozicijama, počeli pripreme, pregovarali sa sponzorima sve to da ispadnu tri kluba i onda kao grom iz vedra neba dođe vijest da se mijenja sistem takmičenja i ispada pet klubova, znaju se datumi kada je to donešeno, a po EHF-u sezona završava 30.06. a nova počinje 01.07. u godini.
Da ovaj saziv Upravnog odbora ne drži mnogo do poštivanja zakonskih regulativa govori u prilog činjenica da su do sada birali dva generalna sekretara i to bez javnog natječaja.
Do skoro je bila praksa u savezu da se i selektori A reprezentacija moraju prijaviti na raspisani natječaj pa tek kada dokažu da ispunjavaju potrebne uslove onda se razgovara dalje, ali nisam siguran da li je to u aktima promijenjeno ili uopšte nije čitano.
Vrlo je zanimljivo da dosadašnji predsjedavajući Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine, Kenan Magoda, dolazi iz SDP-a gdje se zakonske regulative i demokratske procedure osnova djelovanja, a ovdje se ponaša kao neki diktator.
Također me čudi ponašanje Slobodana Zadre koji se jedini od svih članova Upravnog odbora ozbiljno bavio rukometom i jedini je pravnik među njima i da podržava ovakav način rada.
Prošle godine kada se birao novi saziv Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine pojavila se informacija da ste kandidat za člana predsjedništva, javnost nije nikada obavještena šta je bilo sa time?
Da to je tačno, mene su pozvali na razgovor određeni ljudi iz sarajevskog kantonalnog saveza i iznijeli mi ideju da zajedno sa Enidom Tahirovićem idemo kao njihov prijedlog za Upravni odbor Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine stim da ja budem kandidat za predsjedništvo a Enid za Upravni odbor.
Nakon izvjesnog vremena pojavljuje se prijedlog da Enid Tahirović odustaje zbog zdravstvenih razloga, a da umjesto njega ide Kenan Magoda s tim da je i meni i njemu kasnije obećana ista pozicija.
Odmah iza toga na dresovima RK Vogošća, ORK Bosna i ŽRK Hadžići pojavljuje se reklama Turističke zajednice Sarajevo na čijem je čelu tada bio pomenuti Kenan Magoda. Iskustvo mi je govorilo da se tu igra dupla igra pa sam pozvao Magodu tražeći sastanak sa njim, ne želeći da ulazim u bilo kakvu konfrotaciju.
Zakazali smo sastanak u Sarajevu na dan kada je i predsjednik Federalnog rukometnog saveza Samir Suljević zakazao sastanak sa sedam kantonalnih saveza sa, bošnjačkom komponentom, kako su je oni nazivali na kojem bi se odredila četiri kandidata za Upravni odbor Rukometnog saveza BiH.
Otvoreno sam mu iznio stvar i pitao ga dali njega zanima funkcija predsjedavajućeg na šta mi je odgovorio da ga to zanima, na šta sam mu ja odgovorio “ok” i ja se onda povlačim.
On je mene pitao šta mene zanima na šta sam ja iznio svoj stav, pružio mi je ruku i rekao da je to “ok” i ostatak vremena proveli svo praveći strategiju kako postaviti stvari da rukomet ide naprijed.
Kada sam za vrijeme sastanka na kome je prisustvovalo 30 do 35 ljudi vidio čime se svi ti ljudi kandidati bave samo da bi ušli u Upravni odbor, ne nudeći nikakvu strategiju razvoja nego samo ponavljajući da su oni nečiji kandidati, odlučio sam negdje na polovini sastanka povući svoju kandidaturu za člana Upravnog odbora, ne želeći biti dio tog prljavog stanja.
Onda se za riječ javio Kenan Magoda i napao skup kritizirajući ih kako se to odnosimo prema legendi BiH sporta, tražeći od skupa da svi stanu iza njegovog prijedloga da ja budem kandidat za selektora muške reprezentacije. Moram priznati da je od početka sastanka tuzlanski kanton bio protiv mog ulaska u Upravni odbor, tvrdeći da je meni mjesto u struci.
Poslije ovog sastanka i dogovora koji smo postigli meni se Kenan Magoda više nikada nije javio niti je odgovarao na moje pozive, da bi ja preko portala saznao da je Irfan Smajlagić jedini kandidat za selektora, upravo na inicijativu Kenana Magode.
I da kažem još samo to da mi se poslije tog dogažaja javio samo jedan čovjek rekavši mi da ih sve sa tog sastanka treba biti stid i upitao se kako me mogu pogledati u oči.
Biće da su to neki novokomponovani Bosanci-Bošnjaci!
Svijet Rukometa
