Legendarni Branko Dešić – prvi trener najbolje rukometašice svijeta Svetlane Kitić

Čitav radni i životni vijek Branko Dešić iz Tuzle je proveo u sportu. Poslije završenog DIF-a, kao stipendista Opštine Tuzla, zaposlenje je pronašao u tadašnjoj Osnovnoj školi “Jusuf Jakubović”. Ni slutio nije da će upravo u toj školi stasati najbolja rukometašica svijeta svih vremena, najbolji strijelac FK Sloboda ili da će u jednoj od generacija biti košarkašica za “Kuću slavnih”.

Entuzijasta kakav se rijetko rađa, odan svom poslu, nakon 40 godina provedenih u prosvjeti ističe da je ostvario svoj san. Njegova najsjajnija medalja je Svetlana Kitić, najbolja rukometašica svijeta svih vremena, s kojom je i dan danas u odličnim odnosima.

“Jednog dana pojavila se jedna curica, ona je bila peti razred, Svetlana Ceca. Pojavila se i pitala da li može da trenira rukomet. Ja sam rekao: ‘Ceco, imam veoma dobru ekipu, sada ti nemaš mjesta. Ali ti dolazi, pa nam pomaži da vraćaš lopte jer ovdje nije bilo nikakve ograde'”, prisjeća se tih dana profesor Dešić.

Cecina prva ljubav bila je košarka

Stvorio je školsku sekciju koja je bila nepobjediva. Sjeća se kako je Cecina prva ljubav bila košarka…

“Bio sam joj trener pet godina što u Jedinstvu što u školi. Za to vrijeme ona je brzo prestigla svoju generaciju. Izrasla je u jednog odličnog, brzog igrača, spretnog… Igrala je na poziciji srednjeg beka, imala je dosta finti, prolaz lijevo i desno, dodavala je pivotu, veoma se dobro snalazila”, objašnjava Dešić.

Na ljetnim pripremama u Zaostrogu po Tuzlanku Cecu su stigli ljudi iz beogradskog Radničkog koji je bio prvak Evrope. Ceca je imala samo 16 godina.

“Ona je bila uvijek gol igrač. Igrao sam malo specifičnu odbranu 5-1, a ona je igrala po tadašnjoj terminologiji ‘indijanca’ tako da je ona bila brza i spretna, presijecala je lopte i na svakoj utakmici postizala 14, 15, pa čak i 20 golova. Ona sama je postizala pogotke”, sjeća se Dešić.

Po odlasku u Radnički njena karijera se razvijala neslućenom brzinom. Postala je reprezentativka Jugoslavije.

“Ona je već sa 16 i 17 godina igrala u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije. Ona je već u Radničkom igrala u prvoj postavi pored onih silnih dobrih igračica. Došlo je Evropsko i Svjetsko prvenstvo pa Olimpijske igre 1980. godine. Lično sam bio u Moskvi na Olimpijskim igrama. Gledao sam tu finalnu utakmicu između Sovjetskog saveza i Jugoslavije. Ona je tada bila proglašena za najbolju i najljepšu igračicu Olimpijade”, govori s ponosom profesor Branko i nastavlja:

“Ona je bila čudo od djevočice. I tako je brzo napredovala i zaslužila je to da je proglase za najbolju igračicu svih vremena u rukometu. Kada sam to čuo, odnosno kada sam pročitao u novinama, ja sam joj čestitao. Imam osjećaj da je zaplakala od radosti što sam joj kao prvi trener i nastavnik čestitao”.

Poslije svih godina profesor Branko je u kontaktu sa svojom najsjajnijom medaljom.

“Mi smo toliko, nas dvoje, bliski. Prošle su tolike godine. Pedeset godina je prošlo, ali ona ima toliko poštovanje, respekt prema meni kao prvom treneru, nastavniku, profesoru…I sada se čujemo. Živi u Beogradu. Ima troje djece…”, priča s ponosom Dešić.

Plejada sjajnih sportista

Nije samo otkrio Cecu. U njegovom školskom timu bio je i Mersed Kovačević – Meske, najbolji strijelac FK Sloboda svih vremena i centarfor koji je igrao za slavni Galatasaraj.

“Mersed je trenirao, ali stalno okretao glavu prema ogradi i penjao se na nju. Njegov otac bio je čuvar na igralištu. Mersed se penjao na ogradu i pratio treninge fudbalera. Ja sam njemu jednom i rekao: ‘Mersede, nema ništa od rukometa, javi se ti treneru Bevandi, reci da sam te ja poslao’. On je bio tada pionir. I Mersed nikad više to nije zaboravio. Uvijek je govorio da sam ga ja usmjerio na fudbal jer od rukometa nije bilo nikakve koristi”, govori Dešić.

Osamdesetih godina prošlog vijeka Mihailo Vuković će u Brankov školski tim poslati i Raziju Mujanović, koja je u Tuzlu došla iz rodnih Ratkovića. Odmah je i košarkaška ekipa OŠ “Jusuf Jakubović” postala nepobjediva.

“Mi smo tada s njom bili prvaci Bosne i Hercegovine. Onda se zadesilo da idemo na prvenstvo Jugoslavije za osnovne škole u košarci u Nišu. Tada smo mi osvojili srebrnu medalju. Pobijedila nas je u finalu ekipa Crvene zvezde, ali tada se vidjelo da to nije školska ekipa već da je to prava klupska ekipa. Mi smo se nosili koliko smo mogli sa Razom koja je već napredovala. Imala je dva treninga dnevno u Jedinstvu kod Mikija. I eto znamo šta je poslije bilo da je Jedinstvo s Razom, Lakićkom, Došićkom postala prvak Evrope”, kaže Dešić.

Na kraju kada se osvrne na svoj cjeloživotni rad kaže da kao skroman čovjek može biti itekako ponosan.

“Veoma sam skroman čovjek, ali ipak mogu da kažem da sam postigao vrhunac. To su moja priznanje, moje nagrade. Da li ima i jedan profesor fizičkog vaspitanja da je bio na dvije Olimpijade? Ja sam bio 1972. u Minhenu i 1980. godine u Moskvi. Nema takvog nastavnika i profesora u BiH. Poslije sam 1990. godine bio na Mundijalu u Italiji gdje sam gledao sve utakmice”, zaključuje profesor Branko Dešić, koji je od Sportskog saveza Grada Tuzla dobio Nagradu za životno djelo za razvoj sporta.

Izvor: Anadolija