Portal Svijet Rukometa donosi vam ekskluzivni interviju sa Nedimom Arnautovićem, dugogodišnjim rukometnim sucem i nosiocem EHF sudijske značke.
Nedim, međunarodni rukometni sudija iz Tuzle i njegov kolega Aleksandar Jović, dugi niz godina obavljaju posao rukometnog sudije, a nekoliko posljednjih godina aktivno sude i na međunarodnoj rukometnoj sceni.
Učesnici su nekoliko omladinskih evropskih rukometnih prvenstava, sudili su brojne susrete EHF kupova, ali i derbije u domaćem rukometnom šampionatu.
Idealan sagovornik na temu pravila i primjene pravila rukometne igre, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Evropi, upravo je Nedim Arnautović.
U razgovoru za naš portal pričao je o svojim počecima, međunarodnoj rukometnoj karijeri, ali i mnogim drugim temama.
Nedime, odakle to da ste se počeli baviti poslom rukometnog sudije?
Priča je duga za ovu priliku, ali da skratim. Još u osnovnoj školi sam se prvi put susreo sa pištaljkom na školskom prvenstvu, a onda je došao poziv od mog sadašnjeg kolege Aleksandra Jovića da probamo zajedno i eto, tako ide i dan danas.
Kojeg detalja iz svoje karijere se uvijek rado sjetite?
Ima mnogo tih trenutaka, a naša karijera ima još mnogo da ponudi, ali ako već moram da izdvojim, to bi svakako bilo finale EHF Challenge kupa za muškarce odigrano u Rumuniji. To je kao svojevrsna nagrada za naše punoljetstvo, jer smo u tom trenutku slavili 18 godina zajedničkog suđenja. A kada sudite finale jednog od tri Evropska kupa, ime ostaje upisano u historiji Evropskog rukometa i naravno da smo na to ponosni. Lijepo je učestvovati na takvim utakmica pod zastavom naše Bosne i Hercegovine.
Ko Vam je najviše pomogao i na čiju podršku ste uvijek mogli računati u dosadašnjem dijelu karijere?
Sasvim sigurno Vladimir Jović. On je bio “prvi autoritet” u našem rukometnom odrastanju i čovjek koji je dao mnogo BH rukometnoj sceni kada je u pitanju sudijski poziv. I dan danas svojim bogatim iskustvom i svojim savjetima može mnogo pomoći. I sam je učesnik velikih evropskih utakmica.
Po Vama, šta je najveći problem modernog rukometa kada je u pitanju suđenje?
Pa vidite nešto. Problema u pravom smislu te riječi nema. Ali recimo, ima dosta toga u igri na liniji (pivoti) što bi moglo da se jasnije definiše, jer to zna donijeti određene probleme. Jer sudije u tom dijelu svojim stilom mogu uticati na to u kom smjeru ide utakmica. A svjedoci smo da se stilovi dosta razlikuju.
Kada biste mogli, šta bi ste promjenili, naravno u segmetnu pravila rukometne igre?
Kao i u prethodnom pitanju. Uticao bih na izradu nekih jasnijih smjernica kada je u pitanju ta igra na liniji, a možda nije loša ni ova ideja koja je aktuelna u evropskim krugovima, kada je u pitanju ograničenje napada na 40 sekundi.
Koliko su bh. rukometne sudije konkurentne na međunarodnoj sceni?
Pa s pravom se može reći da smo itekako konkuretni i da šef sudija Evrope ima povjerenje u naše sudije. Amar i Dino Konjičanin su stalno prisutni na najjačim evropskim utakmicama. Praštalo i Todorović također. Učestvujemo i na završnicama Evropskih i Svjetskih prvenstava. Kada se cjelokupno stanje u rukometu uzme u obzir, može se reći da trebamo biti zadovoljni.
Da li ste i u kojoj mjeri zadovoljni kvalitetom suđenja u Bosni i Hercegovini?
Pa sasvim sigurno da ima prostora za napredak i da uvijek može bolje, ali cjelokupan sistem treba da funkcionira besprijekorno, pa je onda sve lakše. Može se i mora se više pažnje posvetiti radu sa mladima. Imamo zlatne momke : Kulović – Škaljić, Džolić – Šarac i ima ih još, nek se ne uvrijede oni koje nisam nabrojao. Treba im pomoći i dati im priliku. Imaju kvalitete da idu pravim putem.
Koje su prednosti a koji nedostaci posla kojim se bavite?
Prednosti su česta putovanja u smislu upoznavanja novih kultura, sklapanja novih prijateljstava i slično. A mane opet povezano sa čestim odsustvom. Razdvojenost od porodice, ali tako ide.
Da biste bili dobar sudijski par, koliko je bitna veza sa vašim kolegom i izvan rukometnog terena?
Moje mišljenje je da je jako bitno. Jer ste tim sa kolegom i u svakom trenutku morate znati kako diše. Povjerenje je ključno.
Kome je lakše suditi, muškarcima ili djevojkama?
No comment. Samo osmijeh ovaj put.
Da li imate neko omiljeno mjesto, gdje baš volite da sudite?
Pa nemam omiljeno a nemam ni neko koje ne volim. Već svi znamo atmosfere koje se prave u Visokom, Zavidovićima, Maglaju, Goraždu. Zbog toga se i igra rukomet. Te dvorane u kojima se pravi najveći pritisak, zapravo su mi i najdraže. Jer ko ne može da se nosi s tim, onda sasvim sigurno ne može da se bavi ovim.
Imate li „sudijskog“ uzora?
Nemam nikog pojedinačno, ali jako mi se sviđa kako svoj posao obavljaju naše balkanske kolege na najvećoj sceni. Makedonci Gjorgji Nachevski i Slave Nikolov. Zatim Gubica i Milošević iz Hrvatske. Volim taj clean balkan style, bez puno ukrasa. Volim naše.
Koliko je teško uskladiti privatne, poslovne, porodične i rukometne obaveze, obzirom da vas sudijski poziv zna odvesti u različite dijelove Evrope?
Nije jednostavno, ali gdje ima volje ima i načina. To je već dio mene. Toliko godina sam u tome, da drugačije ne bih znao ni mogao. To volim, to me ispunjava.
Supruga Vam je takođe bivša rukometašica, predpostavljamo da Vam je i ona velika podrška?
U tom dijelu sam naišao na potpuno razumjevanje jer je supruga iz sporta, bivša reprezentativka, tako da je sasvim sigurno velika podrška i prati svaki moj korak putem malih ekrana. Rukomet je dio svakodnevnih razgovora u našoj porodici.
I za kraj, imate li neku poruku za ljubitelje rukometa u Bosni i Hercegovini?
Šta da im poručim osim da nastave da bodre svoje timove jer sport nam donosi samo dobre stvari. I nadam se da će umjesto mene ovakve intervjue davati mladi igrači iz Banja Luke, Goražda, Maglaja, Visokog i ostalih gradova jer oni su ti koji su bitni i na njima treba da je naglasak i pozornost. Puno mi je srce kad vidim naše igrače kako briljiraju na velikoj sceni. To me čini ponosnim. Mi, ljudi u crnom, tu smo samo da pomognemo da sve ide u duhu fair playa. Pozdrav za sve iskrene ljubitelje rukometa u BiH.
Svijet Rukometa
