Nije bilo poštede ni na Badnjak, samo će Božić dečki provesti u krugu najdražih, no, već na Štefanje popodne opet je ivaničkom dvoranom Žeravinec odjekivao Červarov glas, opet je curio znoj, a misli su bile okrenute prema dolazećem Europskom prvenstvu.
Nije bilo poštede ni na Badnjak, tek nakon jutarnjeg treninga u Ivanić-Gradu izbornik naše rukometne reprezentacije Lino Červar dao je svojoj “vojsci” privremeni “otpust”. Božić su dečki proveli u krugu najdražih, no, već na Štefanje popodne opet je ivaničkom dvoranom Žeravinec odjekivao Červarov glas, opet je curio znoj, a misli su bile okrenute prema dolazećem europskom prvenstvu.
– Ima li ovaj hotel nekakav noćni klub ili bar? – upitali smo recepcionara hotela Sport, u kojem je smještena naša nacionalna vrsta.
– Ma, kakav noćni bar, naš je moto – zdrav život. Imamo saunu, fitness, wellness, teretanu… A zašto to pitate, zbog rukometaša? Ha, ha… I da imamo noćni bar, oni sigurno ne bi tamo gostovali, na kraju dana svega im je preko glave i jedva čekaju odlazak u krevet – glancao je imidž naših rukometaša hotelski zaposlenik.
I doista, pogleda li se dnevni raspored Stevanovića, Pešića, Cindrića, Vorija, Mamića, Horvata, Kontreca, Čupića, Karačića, Štrleka… i ostalih naših mladića, postaje jasno da je svaki zarez koji nam je ponudio čovjek s recepcije bio istinit.
Buđenje je u 6.45 sati, a već u 7 sati prva skupina igrača odlazi na trening, pola sata kasnije s vježbanjem počinje i druga skupina. Malo trčanja, malo teretane za razbuđivanje organizma uoči doručka, koji je u 8.30 sati. Potom slijedi odlazak na drugi trening, počinje u dvorani u 10 sati i traje do podneva. Ručak je u 13 sati i potom obavezni popodnevni odmor do 16.30 sati…
– Odmor je jednako važan kao i naporni trening – još jednom podsjeća Červar na dobro znanu zakonitost profesionalnog sporta.
Od 16.30 do 17 sati na rasporedu su pripreme uoči večernjeg treninga (razgovor, gledanje video-zapisa ranijih vježbanja), koji traje od 18 do 20 sati. Večera je u 21 sat, potom slobodno vrijeme do 23.30, kad se ide na spavanje.
A kako igrači koriste slobodno vrijeme? Malo ga je, netko popije sok ili kavu u predvorju hotela, netko prošeta po mjestašcu, a neki se, pak, u sobama “bore” s video-igrama. Nekad se vrijeme na pripremama i putovanjima kratilo kartanjem, no, ovo su nova vremena, novi običaji i nove navike pa tako Červarovi suradnici, “stare kosti” Zlatan Saračević i Vlado Šola teško mogu pronaći partnere za kartaške okršaje.
Červar inzistira na stvaranju momčadskog duha, pa je tako oblijepio hotel plakatima na kojima piše “Disciplina, povratak, obrana”. Igrači se, eto, ne mogu okrenuti ni na jednu stranu, a da ih ne dočeka Linina poruka i poziv na zajedništvo…
– Bez toga nema ništa, bez timskog duha možemo se već danas oprostiti s dobrim rezultatom. Moramo biti disciplinirani, koncentrirani i organizirani, spremni uvijek podmetnuti leđa jedan za drugoga. Posebno je to važno u ovoj situaciji kad nismo kompletni na pripremama i čekamo naše “Nijemce”, kao i povratak ozlijeđenih igrača – govori Červar i ističe jednu zanimljivost:
– U svlačionici imam šest-sedam klupskih europskih prvaka, ali mi kao reprezentacija nikad nismo osvojili europski naslov. I to je strahovit motiv, neopisivo pojačan spoznajom da se igra u našoj domovini, pred našim navijačima, koji će svakome suparniku stvoriti pakao, a nas će nositi do pobjeda. Ali moramo ostati skromni, ne smije biti samoisticanja, niti zvjezdomanije. Četiri su potankosti najvažnije u ovim pripremama – hrabrost, požrtvovnost, odricanje i odgovornost, svaki moj rukometaš mora to imati, ali i pokazivati – jasan je Červar.
A da ne bi sve ostalo samo puko slovo na papiru, najbolje se vidjelo na treninzima. Nema poštede ni za koga, svi rade podjednako naporno. Čovjek bi se gdjekad sažalio nad dobroćudnim divom Igorom Vorijem, koji sa 38 godina na leđima i vječno bolnom kralješnicom uredno odrađuje sve na čemu treneri inzistiraju.
– Ma kakva pošteda! Ja moram raditi više od ostalih baš zato što sam najstariji – iskren je Vori, koji nerijetko tijekom treninga ponudi Červaru neku svoju ideju, posebno kod uigravanja obrambenih inačica.
Izbornik nema ništa protiv toga, štoviše, pa su tako treninzi u pravilu interaktivni…
– To je model kojem težim, ta kooperacija i međuovisnost između izbornika i igrača, težnja toj interakciji, koja će svakako donijeti pozitivni pomak. Tako se stvara i prijateljski odnos, ali, dakako, do određene granice, ipak se mora znati tko je šef – govori Červar, koji to u praksi nerijetko iskazuje i glasnim psovkama, prekidajući akcije i tražeći njihovo ponavljanje.
– Ako mi ovo žena pročita, opet će mi reći da je sramotim. Ali ne mogu protiv sebe, sav sam u ovom poslu, moja želja za velikim rezultatom nemjeriva je i ponekad gubim strpljenje. Želim mnogo, što prije pa ne štedim ni sebe, a bome ni drugoga. Želim da dečki na svakom treningu rade kao da je utakmica. Srećom, moji igrači znaju da tu nema ničeg osobnog, to je moj stil, kakav je – takav je, ali je moj…
A čovjek čije lice igrači ovih dana najmanje žele vidjeti svakako je – kondicijski trener. Pero Kuterovac sjajno je tjelesno pripremio naše vaterpoliste u pohodu na svjetsko zlato, sad to kani učiniti s rukometašima…
– Igrači su došli na pripreme iz natjecateljskog razdoblja, tako da smo u ovom prvom dijelu priprema svjesno rušili njihovu formu kako bismo radili na jačanju temeljnih motoričkih sposobnosti. Zasad sve ide prema planu, osim Filipa Ivića, nitko nije ozlijeđen. Sad su dečki “teški i tvrdi”, to je normalno kad se radi na izdržljivosti. Nije im lako, ali odlično podnose sve napore – kaže Kuterovac.
Ovaj će, najteži pripremni dio, potrajati do Nove godine, tada tortura prestaje i po dolasku u Split radit će se na osvježenju i stvaranju željene forme. Vremena, eto, nema previše, ali nitko to ne spominje kao hendikep, kamoli da bi se u tome tražio alibi ili nekakav izgovor…
– Moramo biti pametniji i mudriji od drugih i bez pogovora napraviti sve što se može. Tu je i problem različite razine tjelesne spremnosti igrača, stoga radimo po skupinama kako bismo sve doveli u ravnotežu – kaže Kuterovac, nudeći usporednicu s pripremanjem vaterpolista i rukometaša:
– Razlike su goleme, to su dva potpuno različita sporta, ali osnovna je razlika u tome što s vaterpolistima uvijek imam šest tjedana za pripreme, tako da počinjemo od nule. To je idealno vrijeme, u tom razdoblju možete za najveće napore pripremiti i potpuno nespremnog čovjeka. A ovaj rad s rukometašima za mene je nešto novo, velik izazov i dobra škola, neprocjenjivo će biti iskustvo koje ću steći nakon ovih priprema – kaže “mučitelj” naših rukometaša.
A na najvažniji upit, hoće li Hrvatska biti spremna i za najteže napore na nadolazećem Euru, Kuterovac je bez ijedne sekunde razmišljanja ispalio:
– Da! Sto posto, u to budite sigurni…
Zanimljiv je taj optimizam naših trenera. Tako je, primjerice, trener vratara, nekad sjajni golman Vlado Šola rekao Lini Červaru da može računati na 15 vratarskih obrana po utakmici. Uh, kad bi bilo tako, mogli bi naši mladići već sad staviti zlatno odličje oko vrata. Otkud Šoli takav ludi optimizam?
– Rekao sam 15 obrana? Da, minimalno 15. Ozbiljno, zašto ne bi bilo tako?
Već dugo to nismo vidjeli kod naših vratara?
– A nije baš tako, bilo je utakmica s po 15 i više obrana. Bilo je, istina, i onih lošijih dana, dvoboja s manje obrana, ali vidjet ćete da će naši vratari (Stevanović, Pešić, Alilović, vidjet ćemo hoće li se Ivić oporaviti) na Euru biti odlični. Brane u vrhunskim klubovima, stalno se susreću s igračima koji će i sad biti na suprotnoj strani, pa ne vidim razloga za nekakav prevelik respekt ili negativnu tremu. K tome, obrana koju ćemo igrati omogućit će našim vratarima da se iskažu. Nećemo biti u otvorenoj zoni koja lako puca, pa onda suparnik gađa otvoreni šut sa sedam metara. Naša će obrana biti zatvorenija i u takvom sustavu vratari imaju dobre šanse za branjenje udaraca s vanjskih pozicija. To je sinergija, ne može vratar biti dobar ako je obrana loša – kaže Šola.
Glasna je glazba stalni pratitelj treninga naše reprezentacije, očito je da igračima više odgovara naporno raditi u ritmu elektronskih zvukova, nego slušajući topot svojih koraka po parketu. Općenito je dosta razlika u treninzima nego prije, recimo, 15-ak godina, Šola to potvrđuje:
– Moramo se prilagoditi novom vremenu, koje nosi neke svoje postulate. Sve je evoluiralo, moramo ići ukorak sa svakodnevicom, u suprotnom bi nas vrijeme brzo pregazilo. Danas je korištenje visoke tehnologije u sportu normalna i uobičajena stvar, ne smije se od toga raditi nekakva fama, niti bismo se trebali čuditi novim načinima rada. Rukometaši su napredovali, danas su udarci na gol drukčiji nego prije pa je logično da se i tehnika branjenja mora mijenjati.
A kakve su lopte? Može li se u rukometu dogoditi da lopte čudno lelujaju, ili imaju neke druge karakteristike koje više odgovaraju ili igračima, ili vratarima, kao što je to, primjerice, slučaj u nogometu?
– Bilo je takvih slučajeva. Za vratare je, recimo, savršena bila lopta kojom se igralo na Olimpijskim igrama u Ateni. Poslije su uveli nekakve dvobojne lopte, crveno-plave, i bilo je vrlo teško procijeniti njenu brzinu u letu, takva je lopta, dakako, više odgovarala šuterima. A sad ću vam otkriti tajnu koja već godinama kruži rukometnim krugovima. Postoji tvrtka koja proizvodi lopte malo većega opsega za skandinavsko tržište. Zašto? Neka su istraživanja pokazala da skandinavski rukometaši imaju duže prste od nas ostalih – rekao nam je Šola.
Utakmica emocija
Prvi pripremni dio, eto, okončan je gotovo idilično, da nije bilo ozljede Filipa Ivića, doista bi sve bilo savršeno. Vidjet ćemo odgovara li Červaru takva situacija, ili će poput Ćire Blaževića u dolazećim danima izmisliti nekakvu situaciju da bi još više homogenizirao i uozbiljio momčad koju priprema za veliki pothvat. Još tjedan u Ivanić-Gradu, pa desetak pripremnih dana u Splitu i 12. siječnja u Spaladium dvorani slijedi startni okršaj protiv Srbije u 20.30 sati. Utakmica emocija, utakmica istine, koja bi mogla našim rukometašima udahnuti i dodatno samopouzdanje uoči kasnijih okršaja s Islandom i Švedskom u skupini A. I sve je zasad usmjereno prema tom startnom dvoboju Eura…
Izvor: Predrag Jurišić | Jutarnje Novosti
