Nakon ljetne pauze, portal Svijet Rukometa, nastavit će sa serijom intervijua u kojima će predstaviti mlade rukometaše, koji će u vremenu koji je pred nama sigurno biti velika rukometna imena, kako na regionalnom rukometnom nebu, tako i na evropskom.
Takav jedan rukometaš je i mladi Matej Mandić, golman Izviđača iz Ljubuškog. Ovaj šesnaestogodišnjak član je prve ekipe RK Izviđač, a prošle godine okitio se i titulom prvaka Bosne i Hercegovine.
Matej je kao član hrvatske muške reprezentacije u kategoriji mlađih kadeta, ovoga ljeta osvojio zlatnu medalju na Europskom olimpijskom festivalu u Bakuu, gdje je Hrvatska u finalnom susretu savladala Njemačku, rezultatom 29:28.
Također ove godine Matej Mandić dobitnik je i priznanja Dražen Petrović kao jedna od najvećih nada hrvatskog sporta do 16 godina, koje dodjeljuje Hrvatski olimpijski odbor.
U razgovoru za portal Svijet Rukometa, Matej je govorio o svojim rukometnim početcima, svojim željama i ambicijama, uzorima ali i planovima za budućnost.
Matej, za početak nam reci, koliko već dugo treniraš rukomet i zašti se baš odlučio za ovaj sport?
Od kako sam stao na noge lopta mi je uvijek bila u ruci. Odlučio sam se za rukomet jer je moj grad oduvijek rukometni grad sa velikom i dugom povjesti. Moj prvi trening je bio u prvom tjednu prvog razreda osnovne škole. Došao sam na trening i stao na gol i to traje evo već jedanaestu godinu.
Kako si se odlučio za poziciju golmana?
Zašto na gol? Ni sam ne znam. Jednostavno me tako vuklo. Često sam u počecima mogao čuti zašto ne pokušaš zaigrati ali se nisam mogao maknuti s gola do danas je ostalo tako.
Da li pored rukometa preferiraš još neki sport ili je rukomet tvoja jedina sportska ljubav?
Opećenito volim sve sportove. U slobodno vrijeme volim pogledati bilo što vezano uz bilo koji sport ali rukomet je oduvijek broj jedan.
Ko je tvoja najveća podrška?
Moja najveća podrška su moji roditelji i moje tri sestre koje su ponekad zakinute u svojim potrebama kako bi se meni osigurale moje potrebe a ja se nadam da ću im se jednog dana odužiti. Tu su i moji treneri od samih početaka do sada koji vjeruju u mene i na čemu sam im zahvalan.
Dobitnik se velikog broja nagrada i priznanja, ove godine evo i nagrada Dražen Petrović. Da li ima neka nagrada ili priznanje koje ti je baš drago?
Tako je! Dobitnik sam nagrade Dražen Petrović koja mi je posebno draga jer svi mi znamo tko je bio Dražen. Ne bi posebno izdvajao neke nagrade i priznanja jer svaka ona nosi svoju priču u koju je uloženo puno truda.
Velika takmičenja nose i veliki teret. Ove godine nastupao si u finalu Evropskog olimpijskog festivala, te si osvajač zlatne medalje. Kako se nosiš sa pristiskom i tremom, i da li je uopće ima?
Da. Tu su velika odricanja, a da li je teret ili ne to ne znam. Ako nešto želiš ništa ti i ne predstavlja teret. Nekako posložim sve u glavi i do sada hvala Bogu ide sve kako treba. Želja za pobjedom nekako potisne i pritisak i tremu koja se možda javi na trenutak ali isključiš se iz svega i samo igraš, igraš i igraš ne misleći na što nego da budeš najbolji i izađeš kao pobjednik što se desilo i u Baku-u.
Ove godine dobio si poziv u Hrvatsku reprezentaciju. Koliko ti nastupi znače tebi a i uobičajno, za mladog sportistu?
Moj prvi poziv Hrvatskog rukometnog saveza, od izbornika Nine Markovića bio je 2018 godine i od tada svako novo okupljanje dobivam poziv. To mi uistinu puno znači i daje mi motivaciju da što više i bolje treniram kako bi svaki sljedeći put bio bolji. Biti član reprezentacije je san svakog sportaša u bilo kojem uzrastu i sportu.
Škola, treninzi, utakmice, sigurno je da imas puno obaveza. Da li je teško uskladiti sve te obaveze?
Jako je teško sve uskladiti, sve stizati. Puno je treninga i utakmica pa i izostanaka i u školi. Do sada sam nekako sve stizao uz pomoć i razumijevanje profesora-ca te se nadam da će tako i ostati do kraja mog srednješkolskog obrazovanja.
Već neko vrijeme nastupaš za seniorski tim RK Izviđač. Kakva su tvoja očekivanja što se tiće ove sezone?
Od prošle sezone sam u prvoj ekipi RK Izviđača i jedan sam od mlađi članova ekipe. Mi smo Izviđač i naša očekivanja su uvijek velika što znači borba za prvo mjesto i iskreno se nadam da ćemo uspijeti.
Ko su tvoji sportski uzori?
Moj sportski uzor je Niklas Landin.
Šta ti je san ostvariti u budućnosti? Je li to neki sportski uspjeh ili nešto posve drugo?
Ne razmišljam puno o budućnosti. Treniram i radim na sebi. Idem stepenicu po stepenicu i bit će kako bude. Nadam se da ću uspjeti i jednog dana zaigrati u nekom većem klubu.
Kada bi mogao birati, u kojem klubu i sa kojim igračem bi volio igrati?
Kada bi mogao birati sigurno bi to bio neki klub iz Bundeslige jer tamo su i vrhunski igrači.
Za kraj, imas li neku poruku mladim sportasima?
Nikad ne odustajte od svojih snova i kada je teško samo hrabro i naprijed jer jednog dana snovi se i ostvare.
Svijet Rukometa
