40-godišnji ‘Terza’ započeo je svoju 19. sezonu EHF Lige prvaka u jesen 2023. godine. To ga čini tek četvrtim igračem s najviše sezona odigranih u elitnom natjecanju. Sada rukomeš Orlen Wisla Plock, koji je većinu svoje karijere proveo u mađarskom velikanu Telekomu Veszprému, za zvaničnu EHF stranicu govori o svom životu, ranim počecima i svemu što ga je učinilo čovjekom kakav je danas. Rukometaš i obiteljski čovjek.
TO SAM JA: MIRSAD TERZIĆ
Dolazim iz sportske obitelji. Moj otac je igrao nogomet i, naravno, moj prvi dodir sa sportom bio je s nogometom, ali u jednom trenutku smo shvatili da to nije za mene. Uživao sam igrati odbojku, a moj brat, koji je visok 208 cm, bavio se košarkom. Dakle, vrijeme za rukomet došlo je kasnije u mom životu.
S oko 14 godina promijenio sam školu u Sarajevu i nisam imao puno prijatelja. Jedan od klinaca iz moje učionice rekao je da je golman u rukometnom klubu Olimpik i da misli da ću biti dobar u tome. Kako sam želio steći nove prijatelje, otišao sam s njim na prvi trening.
Moje sazrijevanje je bio dug proces. Dok sam bio u Sarajevu, osoba koja me pravilno upoznala s rukometom bio je trener Adil Tabak, koji je i danas trener. Uz njegovu pomoć, napravio sam prvi korak prema onome što bismo mogli nazvati profesionalnim rukometom. Tabak me također odveo u moj sljedeći klub, Željezničar.
Te godine su bile izazovne. Imao sam kombinaciju dva treninga dnevno i škole, sve dok sam živio daleko od Sarajeva. Morao sam promijeniti sve vrste javnog prijevoza kako bih to ostvario. Ali nikad ne odustajem. Bio sam odlučan u namjeri da uspijem i znao sam da želim biti rukometaš. U isto vrijeme, znao sam da moram biti dobar i u školi jer bi mi moj otac zabranio treninge ako bih imao loše ocjene.
Moj prvi odlazak od kuće, bio je kad sam otišao u Ljubuški. To je također mjesto gdje se dogodilo moje pravo sportsko sazrijevanje. To je bila najveća prekretnica za mene. Imali su sjajnu rukometnu akademiju na kojoj nas je vodio Boris Jarak. Imao je dobru vezu s nama, bio je gotovo poput oca i svi smo se osjećali kao kod kuće. Svi smo bili dio kluba i grada.
Kasnije nam je iskusni trener Josip Glavaš ugradio sportsku aroganciju i zajedno sa starijim igračima iz grada koji su također radili paralelno s igranjem, dao nam samopouzdanje i smjelost da se natječemo s najboljima. Prvi put sam igrao u EHF Ligi prvaka i stigao do polufinala Kupa pobjednika kupova.
Sretan sam što je moja karijera imala prirodan rast, korak po korak, i imao sam sreću da su me okruživali pravi ljudi i davali mi dobre savjete. Iz Ljubuškog sam se preselio u Zagreb. Još jedan izazov i veliki klub u kojem sam proveo tri godine. Moram reći da mi je u Zagrebu najviše godilo raditi s trenerom Linom Červarom – koj doživljava i razumije trenera Červara, to mu puno znači kasnije u karijeri.
Moj plan je bio napraviti još jedan korak naprijed u karijeri. I opet se nisam odselio daleko. Celje je i danas veliki klub, ali u tom trenutku slovenska strana bila je u usponu, kadrovskii financijski, pa sam naravno pristao pridružiti im se. Bilo nam je lijepo, puno sam naučio, ali nakon dvije godine pojavili su se neki financijski problemi. Iako su htjeli da ostanem, s promijenjenom momčadi osjećao sam se kao da želim više.
I kada se sada osvrnem, donio sam sjajnu odluku kada sam potpisala za Veszprém. Ta 2009. godina mi je potpuno promijenila život. Moja supruga Dinka i ja vjenčali smo se i prvi put smo zajedno otišli živjeti u inozemstvo. Veszprém u to vrijeme nije bio na istoj razini kao danas, ali agent mi je rekao da će klub biti jedan od najboljih klubova na svijetu – i njegove riječi su se obistinile.
Preseljenje u Mađarsku i učenje mađarskog bilo je teško na početku, ali bio je veliki broj balkanaca koji su bili tu za nas. Svake sezone smo napredovali i kad si igrač, rezultati i uspjeh su ono što te pokreće. Uz to, zaboravljaš sva teška vremena s kojima si se suočio. Ponosan sam što sam bio dio te priče o Veszprému.
Veszprém i okolica odlično su mjesto, sportsko mjesto koje živi i diše rukomet. Naši navijači su uvijek bili tu za nas. Tih 11 godina bilo je jedan od najboljih dijelova mog života, i moja supruga, a kasnije i moja dva sina Mak i Isak uživali su živjeti tamo.
Postati otac promijenilo me – i osobno i kao igrača. Imate novi fokus u životu, ali u isto vrijeme, morate ići u korak sa svojim profesionalnim životom. Mi, igrači, imamo svoje rituale, svakodnevni odmor, spavanje i sve to se mijenja kada djeca uđu u vaš život. Supruga i ja nismo imali sreće s djecom koja su spavala cijelu noć, ali bio sam sretan što me trener Lajos Mocsai u tom razdoblju u potpunosti razumio. Ta ljudska povezanost između igrača i trenera važna je ne samo za nas, igrače, već posljedično i za naše obitelji.
Ima toliko lijepih uspomena iz Veszpréma. Privatne, ali i sportske. Jedan od najvećih utjecaja tijekom mog razdoblja bili su španjolski treneri – Carlos Ortega i Xavi Sabate. Postavili su novi sustav i za nekoliko godina postao sam više obrambeni stručnjak, a ne strijelac. Pobjeda, timski duh i zadovoljstvo što sam tamo dali su mi veći poticaj od postizanja golova. Ne želim zaboraviti Ljubomira Vranješa i Davida Davisa, koji su imali svoj utjecaj i osobno i sportski.
Osvojio sam 20 trofeja dok sam živio u Mađarskoj i svi su posebni. Ipak, trofej EHF Lige prvaka nisam uspio osvojiti. I dalje vjerujem da Veszprém to zaslužuje, kako klub, grad, tako i svi povezani s klubom. Tužan sam što nismo uspjeli doći dok sam bio tamo, ali se ipak nadam da će uskoro doći do toga.
Došao sam do tri finala – protiv Barçe, Kielcea i Vardara. Svaka je bila drugačija, ali protiv Barçe i Vardara nismo bili tako bliski kao protiv Kielcea. Ovo je utakmica koju će svi pamtiti. Imali smo devet golova prednosti, Kielce je uspio izjednačiti, utakmica je otišla u produžetke i izgubili smo na penale – s tim da sam promašio jedan. Mislim da smo prerano slavili u našim glavama i nismo uspjeli ispisati klupsku povijest.
Iako su takvi porazi teški, to su utakmice koje vas čine jačima. One koje vas mijenjaju i od kojih puno učite. Takve stvari su stvari koje me još uvijek drže aktivnim i željnim novih trofeja.
Nikada neću zaboraviti Veszprém i ono što su navijači učinili za mene kad sam otišao. Osjećaj koji sam imao tog dana nešto je što želim da svaki sportaš doživi barem jednom u karijeri. Navijači gaje iskrenu ljubav prema klubu i igračima i sretan sam što su prepoznali da sam spreman dati sve za taj klub.
Moja posljednja sezona tamo prestala je zbog Covid-19, ali uz pomoć supruge, obožavatelji su me iznenadili. Mislio sam da se nađemo s medijskim službenikom našeg kluba da napravimo nekoliko oproštajnih fotografija. Bio sam šokiran kad sam vidio broj ljudi koji su došli na moj oproštaj. Još uvijek imam jake veze s ljudima tamo.
Moram reći da mi je obitelj na prvom mjestu i imam ogromnu podršku supruge i obitelji u vezi s onim što radim. Vrlo je teško biti supruga sportaša, oni puno žrtvuju, mijenjajući svoj život gotovo od nule svaki put kad se trebate kretati. Međutim, kad sam dobio ponudu da se preselim u Plock, nismo dvaput razmislili trebamo li ići u Poljsku. I naravno, trener Sabate je utjecao na mene.
Početak je bio težak. To je još uvijek bilo razdoblje Covid-19, nismo imali puno vremena za druženje. Trenirali smo, onda nismo, onda smo trenirali od kuće, onda sam se zarazio, izgubio gotovo sedam kilograma… Bilo je to stvarno teško vrijeme. Sve je to ostavilo traga u mojoj prvoj sezoni u Plocku.
Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je sve bolje i bolje. Djeca su naučila poljski, upoznali smo Poljake koji su nam uvijek bili spremni pomoći i mislim da produljenje mog ugovora do 2025. dovoljno govori o tome kako se tamo osjećam. Došao sam na dvije godine, a bit će ih najmanje pet.
Veliko mi je zadovoljstvo kao igraču biti dio još jednog kluba i grada koji živi rukomet, koji također ima jedne od najboljih navijača, ‘Nafciarzea’. Tu emociju možete osjetiti u svakoj utakmici.
Plock je postao naš dom i moja obitelj i ja tamo stvaramo nove lijepe uspomene. Zahvalni smo što se svi osjećamo kao kod kuće.
Ako mene pitate, Wisla Plock će postati samo bolji. Igrali smo dva puta na finalu EHF-a, što je novo iskustvo za sve nas. Također smo dio EHF Lige prvaka, osvojili smo dva naslova poljskog kupa… Moja najveća želja sada je osvojiti naslov prvaka Poljske, nešto što navijači čekaju od 2011. godine. Za mene bi to bilo veliko postignuće – bio sam domaći prvak u svakom klubu u kojem sam igrao u profesionalnoj karijeri, osim sada u Plocku.
Mnogi me pitaju koliko ću još igrati, ali ne znam. Još uvijek se osjećam sjajno na terenu i volim svoju ulogu u timu. Volim raditi s mlađim igračima i suigračima i to je ono što me pumpa. Uopće ne osjećam svoje godine. Sve dok me klub želi i dok mogu nešto promijeniti i pomoći, igrat ću. Jedino je važno ostati zdrav i bez ozljeda.
Ne bih rekao da postoji neki poseban recept zašto sam još uvijek ovdje na visokoj razini. Puno radim na sebi, brinem o svom tijelu i ne zamaram se problemima. Ali najveća motivacija i poticaj su moja obitelj i njihova podrška. Bez njih vjerojatno ne bih bio ovdje. Za mene je jako važno imati obitelj pored sebe i ne bih uživao u životu ili rukometu da sam daleko od njih. Toplina mog doma me ispunjava i znam da bez nje ne bih bio isti.
Kao što ne bih bio isti bez igranja za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Za reprezentaciju sam debitirao sa 17 godina, a sada, s 40 godina, još uvijek sam jak. Mnoge stvari su se događale s našom reprezentacijom, gubili smo igrače koji su odlazili igrati za druge zemlje, uspone i padove, dobre i loše stvari, ali reprezentacija je za mene nešto posebno. Ovdje sam za svoju zemlju već 23 godine, bez obzira jesam li ozlijeđen, umoran ili postoje drugi problemi … Kad god su me nazvali, bio sam tamo. Nema pravih odgovora zašto – ili to osjećate ili ne.
Što ću raditi na kraju karijere? Kao što sam rekao, volim raditi s mlađim igračima i uvijek im pokušavam dati dobar savjet. Uvijek se susrećem s poštovanjem i reakcija tih ljudi čini me sretnim i ispunjenim. Zato ću sasvim sigurno ostati u rukometu, ali još uvijek je pitanje kada će to vrijeme doći.
Kad se osvrnem na svoju dosadašnju karijeru, mogu biti samo ponosan. Kad bih mogao razgovarati sa mlađim sobom, rekao bih mu da nastavi, da slijedi isti put. Ne bih mijenjao ništa u životu. I ima još toga što dolazi.
Mirsad Terzić
