Sadržajno je ovih dana u svijetu golmana hrvatske rukometne reprezentacije. U ponedjeljak su se na pripreme javili Ivan Stevanović i Filip Ivić, no ovaj drugi je već nakon dva dana otpao. Pa je trener golmana Vlado Šola na hitno “ispomoć” pozvao Domagoja Grahovca, dečka koji brani kod njega u Dubravi, ali i sina predsjednika HRS-a Tomislava Grahovca.
Naime, za rukometni trening trebaš barem dva golmana… Mirko Alilović doći će tek u drugoj fazi priprema, nakon Božića, a Stiviju i Grahovcu u četvrtak se priključio Ivan Pešić.
– Igrao sam u srijedu utakmicu za svoj Meškov u Sloveniji, zato sam kasnio – “ispričao” se za početak Pešić pa dodao:
– Općenito je ove sezone jako puno utakmica. Igramo bjelorusku ligu, SEHA ligu, Ligu prvaka… Nakupilo se već i umora, ali nema veze. Idemo u nove pripreme, ja sam zdrav i spreman. Branim puno, možda čak i previše, ali veselim se onome što nas čeka.
A čeka nas, svima je jasno, jedno sasvim posebno prvenstvo. S posebno velikim ambicijama. Za ostvarenje snova, nema dvojbe, trebat će nam izvrsni golmani. Ma tko bio na golu od trojca Alilović, Stevanović, Pešić…
– Upravo tako, važno je da smo mi živi i zdravi, da se dobro pripremimo. Idemo raditi, dati sve od sebe, a na kraju će braniti onaj tko je najbolji. Barem bi tako trebalo biti – smješka se dobro raspoloženi Pešić i nastavlja:
– Mi između sebe ne razgovaramo o tome, ne ide to tako. Ne znamo, uostalom, ni hoće li na Euro ići dvojica ili trojica golmana. Zadnji put išla su trojica… Uvijek je u reprezentaciji konkurencija jaka, moramo svi dati sve što možemo i vjerujem da će golmani biti OK, tko god branio.
Ja poštujem svoga gazdu!
Kad je riječ o Meškovu, njegovu klubu, zna se tko brani. U Bjelorusiji je velika zvijezda, Brest je njegov dom već četiri i pol godine, a on je svake godine sve bolji. I zato su iz kluba učinili sve da ga nagovore da ostane i dalje. Naravno, uspjeli su, unatoč kombinacijama s europskim “teškašima” Veszpremom i Vardarom…
– Da, bilo je ponuda, financijski jakih, iz velikih klubova, ali ja poštujem svoga gazdu. Čovjek ima dobar projekt, imamo dobrog sponzora i dobru momčad. Možda zasad to nije dovoljno da uđemo u borbu za Final Four Lige prvaka, ali za dvije, tri godine bi se i to moglo promijeniti. Gazda je rekao što je imao, ja sam rekao ‘da’ i to je to – govori Pešić.
Bjelorusija je za mnoge u Hrvatskoj uglavnom nepoznanica, ali Ivan će iz prve ruke posvjedočiti da se u Brestu, u Bjelorusiji, može i uživati.
– Ma dobro je tamo, baš dobro. Prva godina je bila teška, druga već puno lakša, a sad sam u Brestu već kao doma. U ove četiri i pol godine upoznao sam cijeli grad, sad je sve puno lakše. Život je OK, relativno jeftin, problem je samo što je daleko. Puno smo na putovanjima i to umara, ali kad pogledaš gdje se rukomet igra, recimo, u Njemačkoj, po kakvim selima, stvarno mogu biti zadovoljan s Brestom – priča Pešić dok sjedimo za šankom u predvorju hotela u Ivanić Gradu.
Ovako nasmiješen, odlično raspoložen, u punoj sportskoj formi, ni izbliza ne djeluje kao čovjek koji ima, recimo, samo jedan bubreg. Ne voli se toga sjećati, ali svejedno smo na trenutak vratili film na zimu 2009. Taman je završio SP u Hrvatskoj, bio je početak veljače, kad su stigle zastrašujuće vijesti iz Mađarske. U noćnom provodu skupina Roma ubila je Rumunja Mariana Cozmu, a Pešić je izboden nožem. Nakon svega, odstranili su mu bubreg, uskoro će se navršiti devet godina od tog trenutka.
– Sad je sve dobro, nikakvih problema nemam s bubregom. Općenito, otkad sam se mučio s pubičnom kosti prije dvije godine, nisam imao problema s ozljedama – počinje Pešić, jasno dajući do znanja da mu se ne priča previše o kobnoj noći.
– Ma ne volim se toga ni sjetiti. Kad mi ta noć dođe u misli, odmah se usmjerim na nešto drugo, promijenim temu. Kažem ti, ne volim ni razmišljati o bilo kakvim negativnim stvarima, kamoli pričati o tome… Ajmo na nešto veselije – sa smiješkom je zaključio ovaj dio priče Pešić.
Za početak protiv dvojice prijatelja
Ajmo onda, recimo, na prijateljstvo. U Meškovu igra s dvojicom srpskih reprezentativaca, Rastkom Stojkovićem i Petrom Đorđićem, s kojima će se u prvoj utakmici EP-a gledati “preko nišana”. U sportskom smislu, naravno.
– Sprdamo se u zadnje vrijeme na treninzima, ja njima govorim da će biti deset razlike, a oni pričaju svoje, ha, ha, ha… Ali, realno, bit će to teška utakmica, i psihički i fizički. Iako, vjerujem da ćemo se do tada uigrati, biti u pravom izdanju i da ćemo to dobiti – optimističan je Pešić.
https://www.instagram.com/p/BcKIaiGnNrQ/?taken-by=ivanpesic17
U posebno dobrim odnosima je s Rastkom Stojkovićem, ponajboljim svjetskim pivotom koji je kroz godine postao veliki Ivanov prijatelj.
– Super smo Rale i ja, ipak već četiri godine igramo zajedno. Super je lik, super čovjek, uvijek tu kad treba bilo što pomoći. Samo, pitanje je hoće li on uopće ići na prvenstvo, ima problema s koljenom – zaključio je Pešić.
Dva treninga već je odradio, došlo je i vrijeme ručka, pa odmor za treći trening. Dosta je bilo priče, ajmo dalje raditi…
