Dugogodišnji reprezentativac koji je s Hrvatskom osvojio i olimpijsko zlato posebno secira našu vanjsku liniju i ukazuje na detalje koji bi mogli biti ključni tijekom Eura.
Drago Vuković uživa u najdužem zimskom odmoru otkad pamti za sebe, odnosno otkako je postao rukometaš. Čim je odigrao posljednju utakmicu za Füchse 26. prosinca, već je dan poslije bio u Splitu i pridružio se obitelji. Iz kluba su mu izašli u susret i dopustili mu da se zadrži nekoliko dana dulje da bi pogledao utakmicu Hrvatske i Srbije. I dok se igra s djecom, Laurom i Petrom, nije mu se teško prebaciti u film Europskog prvenstva i onoga što očekuje našu reprezentaciju, čiji je član bio gotovo neprekidno cijelo desetljeće. Još otkako je bio golobrad mladić u Ateni kad je Hrvatska osvajala olimpijsko zlato do Europskog prvenstva 2014. godine u Norveškoj.
Nakon toga se oprostio, sam je tako odlučio, makar je u pozadini bio i sukob s tadašnjim izbornikom Slavkom Golužom.
– Jako sam zahvalan klubu i treneru što su imali razumijevanja i ispunili mi želju. Pogledat ću utakmicu sa Srbijom, dobio sam ulaznicu tamo negdje iza gola, u nekom kantunu, ali nije me briga. Samo da sam u dvorani, mene ionako VIP-mjesta ne zanimaju. Jedino još nisam odlučio u kojem ću dresu na utakmicu, imam ih stvarno dosta, od Balićeva, Metličićeva, pa do ovih igrača iz sadašnje generacije. Imam i svoj, ali malo mi je glupo ići u svom dresu, da mi netko ne kaže “vidi seljačine” – smije se Drago.
Iako se naosvajao medalja s reprezentacijom – spomenuli smo zlato iz Atene – Vuković nije bio među odabranicima za “naše” Svjetsko prvenstvo 2009. godine.
– Zaobišao me Lino, što da kažem. Nisam bio ni među 28 pozvanih i to me stvarno pogodilo. Kod nas je uvijek spektakl kod tih izbora, uvijek otpadne netko tko ne bi trebao. Tako sam ja tada otpao. Bilo i prošlo, volim reći da klub možeš birati, ali reprezentaciju ne možeš. Kad pogledam ono što sam odigrao za reprezentaciju, ponosan sam. Bilo je to prekrasno razdoblje. Tko nije okusio igranje za reprezentaciju, ne zna što je pravi sport. Ja sam se milijun puta više trošio u reprezentaciji, toliko da bih nakon svakog prvenstva bio toliko iscrpljen da je to bila katastrofa. U klubu sam profesionalac do daske, nema spora, ali za klub me ne vežu emocije.
To što je bio pogođen Červarovom odlukom 2009. godine ne umanjuje njegovu objektivnost.
– Na mojoj je poziciji bila strašna, ogromna konkurencija, ja sam se morao dokazivati na svakom treningu jer nisam bio iznimna klasa, kakvih smo imali. I zato sam se na treninzima bacao na glavu, uvijek bih visio kao peti ili šesti iz vanjske linije, morao sam se dokazivati. Fenomenalan je osjećaj igrati u Spaladium Areni, osjetio sam kad smo igrali protiv Španjolske u kvalifikacijama. Bila mi je to i jedina utakmica za reprezentaciju u Splitu.
Fenomenalan osjećaj, makar će biti još veći pritisak u petak, zar ne?
– Uh, strah me da naši ne puknu. Bit će naboja i svega. Moraju ostati normalni, znam da neće biti lako. Prva utakmica, opasan suparnik, puno tenzija, puna dvorana navijača…
Zanimalo nas je kako Drago vidi vanjsku liniju naše reprezentacije.
– Ja kao nekakav stručnjak? – odmah nas je prekinuo.
Uz smijeh, pogađate. Naravno, on je pravi stručnjak. Osim toga, raspoložen je za odgovore, nije suhoparan i nije škrt na riječima. Vjeruje li da bi Hrvatska mogla u napadu igrati s trojkom Duvnjak, Cindrić i Karačić? Je li to pametno, što su plusovi, a što minusi?
– Uh, ne znam što Lino smjera, ali to mi više izgleda kao nekakav eksperiment. Jako je teško igrati bez ljevaka, iako je Francuska dugo prolazila s Fernandezom, međutim znam da je meni uvijek bilo lakše čuvati dešnjaka. Obrana bi se skupila, znala što mora raditi. Čisto sumnjam da će Lino riskirati, makar je nepobitno da sva trojica znaju igrati, ali treba ih mijenjati u obrani. Usto Duvnjaka treba dozirati, on se vraća nakon duge pauze zbog ozljede, a svi znamo kakav je Dule: niti se on zna čuvati niti ga u Kielu čuvaju. Mislim da ga nema smisla previše trošiti, ugrožavati mu zdravlje.
Na lijevoj strani napada imamo Mamića, Mandalinića i Jaganjca. Stručnjaci govore da nam je to najslabija točka.
– Mamića sam prvi put gledao prošle godine u Francuskoj, tada je riješio utakmicu protiv Španjolske. Vidim da u Kielceu igra samo obranu, a to je za mladog igrača loše. Ne bi bilo dobro da ga pretvore u specijalca. Jaganjca nisam uopće vidio, čuo sam da je strašan. Sigurno da u njemu nešto ima, ne bi ga PSG tek tako potpisao. Stipu znam najbolje, došao je kod nas u Berlin. Kad ga krene šut, opasan je. Ja se ne bih začudio da Lino krene s Duletom na toj poziciji i s Cindrićem u sredini. Ono što je generalno problem jest što će biti jako teško mijenjati igrače iz napada u obranu, rukomet je s novim promjenama pravila postao prebrz. Kad suparnik zna da mijenjaš dvojicu, odmah radi pritisak, pogotovo su tome skloni Skandinavci, čija se igra bazira na brzini, pritisku. Zato je sve manje specijalaca, rukometaš mora igrati u dva smjera ili mora biti vrhunski napadač, kao što je Nenadić, pa mu se toleriraju slabosti u obrani.
Na desnoj strani imamo dva veterana, Kopljara i Buntića, te Stepančića, koji je u vrhunskom klubu (PSG).
– Kopljar je bio fenomenalan po dolasku u Füchse, dok se nije ozlijedio, a to je bilo već u 2. kolu. Buntić je odličan, to je igrač koji može sam odlučiti, prelomiti utakmicu. Uvijek sam volio igrati s njim i uvijek bih ga zvao u reprezentaciju. Doduše, ne znam koliko je igrao u Szegedu, ugovor mu izlazi. Stepančić, nažalost, nije igrao previše u PSG-u. Svi znamo kakav je potencijal. Jako je važno da se barem jednom od njih otvori, možda bih ja u ovom trenutku malu prednost dao Buntiću. Naš je problem općenito što nam dosta igrača na vanjskim pozicijama nema veliku minutažu u klubovima, i to u napadu.
Iz svega što je rekao samo se po sebi nameće da bi Cindrić trebao organizirati našu igru. Uostalom, izabran je za najboljeg hrvatskog rukometaša.
– Koristim ovu priliku da bih mu čestitao na nagradi, zasluženo je u njegovim rukama. Cindra je eksplodirao posljednje dvije godine, nevjerojatno je što je sve napravio. Meni je najbolji crnogorski igrač Borozan davno rekao da će Cindrić biti vrhunski rukometaš, oni su zajedno igrali u Karlovcu i Metalurgu. Bio je u pravu, 100 posto. Dakle, Cindrić bi morao početi kao organizator jer, ponavljam, moramo što više čuvati Duvnjaka. E sad, lako je reći “čuvaj Duvnjaka”, a znamo da je svaka utakmica važna i da nema lakih protivnika. Jasno je da će o učinku njih dvojice najviše ovisiti naša igra u napadu, bit će dobro ako i Karačić doda nešto svoga.
Za Vukovića je ključ u…
– Najvažnije je posložiti obranu, pritom najviše mislim na te izmjene, bojim se kako će to funkcionirati. Teško će nam itko dopuštati da stalno obavljamo dvije izmjene, naša krila nisu u stanju pokriti half-pozicije kao što je to mogao Ljubo Vukić, a zna se da mi imamo specijalce za obranu kao što su Gojun i Musa. Musa bi, barem prema onome što je igrao u Magdeburgu, mogao početi i kao pivot u napadu. Tamo je znao igrati i po 50, 55 minuta, zbilja fenomenalno.
Da se ne bi krivo shvatilo, Vuković kao pravi znalac ukazuje na sve sitne detalje, pa i da je navijačima lakše sve pratiti. Kad ukazuje na probleme, ne smatra da je Hrvatska lošija ili manje kvalitetna od ostalih favorita.
– Ni slučajno, Hrvatska je među najvećim favoritima za medalju, ali Francuska je za mene broj jedan. Lako je prije početka prvenstva lako najaviti medalju, pa i juriš na zlato, međutim previše je detalja u igri. Nekada ti se sve poklopi, nekada ti se otvori ždrijeb i onda to moraš biti u stanju iskoristiti. Meni se još plače za Olimpijskim igrama u Londonu. Sve dobro, sve super i onda se dogodi utakmica s Francuskom u polufinalu. Samo neka mi u petak pobijedimo Srbiju i riješimo se tog pritiska. Neka u dvorani bude pakao, mora biti pakao.
Izvor: Davor Burazin | Sportske Novosti
