Vratari su čudne biljke. Reći će vam to svatko tko je ikad igrao nogomet, rukomet, futsal, vaterpolo ili bilo koji sport gdje *onaj_lik stoji između vratnica. Reći će vam i oni sami. Biti vratar znači biti drugačiji. Biti na vjetrometini svojih, ali i tuđih pogrešaka. Znači da te stotinu dobrih stvari neće oprati od one jedne loše. Znači u većini vremena biti sam.
Hrvatska rukometna reprezentacija u tri desetljeća svojih avantura imala je na svojim vratima svakakvih likova. Boljih, lošijih, ludastih, nepredvidljivih. Nismo imali vratare koje se može proglasiti dugogodišnjom svjetskom klasom, ali ni one koji zaslužuju svu onu pljuvačku koja bi prvoloptački letjela u njihovo lice nakon razočaravajućeg rezultata.
Na Svjetsko rukometno prvenstvo u Portugalu 2003., na koje je Hrvatska otišla bez ikakvih očekivanja, otputovala su trojica vratara koja su zajedno imala ni manje, ni više, nego 98 godina. Valter Matošević (33) i Mario Kelentrić (30) trebali su biti udarni tandem, Vlado Šola (35) kao ‘osigurač’. Ako zatreba.
Šokantni poraz na otvaranju protiv Argentine bio je, činilo se, samo nastavak loših vijesti od prethodne godine, kad je Hrvatska Europsko prvenstvo završila na jubilarnom posljednjem mjestu. Ništa bolje nije krenula ni druga utakmica u kojoj je na poluvremenu *simpatična Saudijska Arabija imala dva razlike. A onda se odjednom spustila roleta.
Istina je jednostavna, koliko god bila brutalna. Hrvatska trenutno nema vratara najviše svjetske klase, a onaj koji je toj razini najbliži uopće nije pozvan
Crvenokosi lik bliže svojoj četrdesetoj nego tridesetoj ušao je s kraja klupe i raširio krila. S 11 obrana Šola je zaključao mrežu iza sebe, isfrustrirao saudijske Arape, a Hrvatskoj dao toliko potrebnu injekciju adrenalina i energije. Ivano Balić, Pero Metličić i društvo rastrčali su se i raspucali, nestalo je nesigurnosti i straha od (još jednog) kiksa, izrešetali su mrežu nedoraslih suparnika i kao da je prekidač u glavi odjednom kliknuo s nule na jedan. Kolokvijalno govoreći — sve ostalo je povijest.
Do kraja natjecanja Šola i Matošević svoj su adrenalin i eksploziv u koncentričnim kružnicama raširili oko sebe. Najprije na obranu, koja je iz utakmice u utakmicu sve više djelovala poput betonskog zida, a potom i na napad, koji je slijedom uspješne defenzive djelovao sve raskošnije, ubojitije i lepršavije. Pred tom novom momčadi, koju su poluvrijeme i pol šamarali nekakvi Argentinci i Saudijci, padali su redom Rusi, Francuzi, Danci, Španjolci, Nijemci. Pao je čitav rukometni svijet.
Dogodine je na Europsko prvenstvo u Sloveniji išla ista garnitura. Ovog puta su već kombinirano premašili stotinu. Godina. Šola je opet briljirao završivši natjecanje s 40% obranjenih udaraca. I Matošević i Kelentrić bili su iznad 30 posto. Otišli smo do polufinala gdje nas je zaustavio famozni prst Aleša Pajoviča u Metličićevo oko.
No, medalju smo nadoknadili već pola godine kasnije. I to onu najveću. Zlatnu olimpijsku. Šola i Matošević i dalje su bili tu, a kao treći se priključio povratnik Venio Losert (28), koji je već osvajao i olimpijsko zlato u Atlanti 1996. i svjetsko srebro na Islandu 1995.
I opet su svi bili na visokoj razini. Na razini koju zahtjeva olimpijsko zlato. Losert je s 40 posto obrana završio među tri najbolja vratara turnira, a koliki je bio vratarski doprinos neka pričaju brojke:
– protiv Grčke u četvrtfinalu 24 obrane (Losert 13, Šola 11)
– protiv Mađarske u polufinalu 12 (Losert i Šola po 6, s time da je Šola vezanim obranama dao ključan impuls za odlazak na šest razlike sredinom drugog poluvremena, što je prelomilo utakmicu)
– protiv Njemačke u finalu 18 (Losert i Šola po 9, zajedničkim snagama zasjenivši tada najboljeg svjetskog vratara Henninga Fritza).
Slijedilo je Svjetsko prvenstvo u Tunisu 2005., na kojem su nastavili Šola (37) i Losert (29), a kao treći je priključen 28-godišnjak Nikola Blažičko. Tu smo imali prve vratarske probleme jer se Losert ozlijedio već na početku turnira, a Šola u već ozbiljnim godinama nije mogao sam držati tako visoki ritam.
Svejedno, nosio je Šola junački koliko god je mogao, 15 obrana protiv Španjolske, 17 protiv Švedske, 13 protiv Njemačke, 17 protiv Francuske u polufinalu. Ali kad god je njegov broj obrana pao na jednu znamenku imali smo problema. Gubili smo tada i od Norveške i od Španjolske u finalu jer vratarski doprinos napad jednostavno nije uspio kompenzirati.
Možda najbolju sliku razlike između dana u kojem ti se vratar ‘pojavi’ ili ‘ne pojavi’ crta ovaj turnir na kojem je Hrvatska igrala dvije slične utakmice protiv Španjolske. U grupi smo im ukrcali 33 gola, u finalu 34, ali finale smo izgubili. U finalu, za razliku od utakmice u skupini, nismo imali raspoloženog vratara.
Svoj oproštajni turnir 38-godišnji Šola je odradio na Europskom prvenstvu u Švicarskoj 2006. i to nerijetko pod injekcijama. Posebno je briljirao protiv Srbije i Crne Gore, obranivši čak 20 udaraca, dok su se na suprotnoj strani dvojica sjajnih vratara Danijel Šarić i Arpad Šterbik mogla samo pokloniti majstoru. Međutim, dok smo u vječno sjećanje ispraćali Šolu, skupa s njim tamo su se zavukla još dva imena.
U polufinalnoj utakmici cijela je Hrvatska po prvi put naučila ime Thierryja Omeyera. S 21 obranom ‘ubio’ je naš napad i objavio početak dominacije francuske rukometne reprezentacije, najveće generacije u povijesti rukometa. A sutradan smo u utakmici za broncu upoznali i Kaspera Hvidta, drugog *duha koji nam se ukazivao u noćnim morama još nekoliko idućih siječanja.
Ali istovremeno smo se i radovali jer smo u Ademar Leonu vidjeli svog novog Šolu. 21-godišnji ogromni Ljubušak Mirko Alilović napokon je raščistio papirologiju kako bi nakon debija za Bosnu i Hercegovinu mogao nastaviti niz sjajnih hrvatskih vratara i rukometnih uspjeha. Svi smo vjerovali da smo dobili vrhunskog vratara za naredno desetljeće.
I zapravo i jesmo. Alilović je od Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2007. na 12 velikih natjecanja zaredom bio naš prvi vratar, a ukupno je s aktualnim ‘covid-Eurom’ nastupio na čak 14 europskih, svjetskih i olimpijskih turnira.
Svoju reprezentativnu karijeru otvorio je na sjajan način, zablistavši s 19 obrana protiv Španjolske u onoj utakmici na SP-u 2007. koju ‘nismo trebali dobiti’. Jer nas je ta sedma pobjeda zaredom i pošten nekalkulantski odnos za nagradu odveo na Francuze u četvrtfinalu.
Igrali smo tada, prema općem dojmu, najbolji i najljepši rukomet ikad prije ili poslije. Ali kako lepršavi i sjajni rukomet prolazi kad se na suprotnoj strani raskrili vratar koji ti uđe u glavu i natjera te da više ne razmišljaš o sebi nego o njemu — saznali smo na najteži način.
Iako je Alilović bio na visokoj razini s 15 obrana, Omeyer je opet bio čovjek dana. Turnira. Godine. Obranio je nevjerojatna 22 od 40 naših udaraca (55 posto), a lepršavu i razigranu Hrvatsku učinio nervoznom i nesigurnom. Hrvatska je tada u 10 utakmica ubilježila devet pobjeda. I završila peta. Ni jedna obrana na turniru nije nas uspjela limitirati ili zaustaviti. Ali jest jedan vratar. Koji nam je svima ušao u glavu, od igrača do navijača, i tamo ostao još dugo.
Alilović je nastavio biti jedina naša vratarska konstanta, a kao partneri na velikim natjecanjima uz njega su se smjenjivali Losert, Dragan Jerković, Vjenceslav Somić, Goran Čarapina, Marin Šego, Ivan Pešić i Filip Ivić. Osvajale su se medalje, europske svjetske, olimpijske, ali ne i zlata. Bilo je tu i sjajnih vratarskih izdanja, ali nekako je uvijek negdje čučio dojam kako je za još korak više nedostajalo još malo vratarskog *ludila. Pozitivnog, naravno. Onoga, recimo, kakvog su nekoć znali injektirati Matošević, Šola ili Losert.
Onoga, recimo, kakvog je donio 34-godišnji debitant Ivan Stevanović na Europskom prvenstvu u Poljskoj 2016., kad je s 13 obrana pomogao onu povijesnu jurnjavu na +14 protiv domaćina Poljske ili s 14 obrana zaključao vrata u borbi za broncu. Stevanović i Pešić odradili su Olimpijske igre u Riju 2016. i Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 2017., s kojega smo ipak više zapamtili Norvežanina Torbjørna Bergeruda koji je na isteku 40. minute polufinala obranio potencijalno pobjednički sedmerac Zlatku Horvatu za finale. Pa smo na kraju završili s ‘drvenom’ medaljom.
Stevanović i Alilović zajedničkim su snagama odradili Europsko prvenstvo kojem smo bili domaćini 2018. Bilo je nekih bljeskova, poput Stevanovića s po 14 obrana u pobjedama protiv Norveške i Češke, ali ipak bez pravog kontinuiteta i nedovoljno za više od petog mjesta na kraju.
Nakon tog turnira Alilović se oprostio od reprezentacije, a s obzirom da je i Stevanović već ulazio u 37. godinu, bilo je jasno da smo u problemu. Iako nismo trebali biti da se razmišljalo pametnije. I dugoročnije. Za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2019. Stevanoviću se osam godina nakon debija priključio Šego, sad već i on kao 34-godišnjak. I izgledalo je to prilično dobro, zapravo je to s 34 posto obrana bio statistički najbolji turnir naših vratara u minulom desetljeću.
Stevanović se nakon toga oprostio, pa je Šego preuzeo štafetnu palicu prvog vratara za Europsko prvenstvo u Austriji i Švedskoj 2020., a priključen mu je novi debitant, 27-godišnji Matej Ašanin. I Šego je ispunio očekivanja. Bio je sjajan protiv Srbije sa 16 obrana, a protiv Njemačke je 15 sekundi prije kraja skinuo zicer za našu pobjedu i prolaz u polufinale. Otišli smo i do finala, ali ondje je Španjolac Gonzalo Pérez de Vargas bio dvostruko uspješniji (42 posto) i pomogao svojoj momčadi da osvoji novo zlato.
Na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Egiptu Šegi i Pešiću priključen je Mate Šunjić, koji je, kao i Stevanović, čekao do 34. rođendana za reprezentativni debi. Šego je misteriozno ispao s liste kandidata za aktualni covid-Euro, iako je hrvatski vratar koji najbolje kotira, brani u Ligi prvaka za Montpellier i već je dogovorio novi ugovor u njemačkom Göppingenu za sljedeću sezonu. Neki glasovi kažu da je to i glavni razlog što ga nema, jer nije pozitivno reagirao na lošiju financijsku ponudu PPD Zagreba. A to se teško oprašta.
Kako god bilo, izbornik Hrvoje Horvat nije dao objašnjenje zašto nije pozvao najboljeg hrvatskog vratara. Forma sigurno nije u pitanju, a nije ni pomlađivanje, jer je Šunjić još stariji od Šege, a ni Pešić apsolutno nije ‘pomlađivanje”. Niti je bolji.
I onda se dogodi da je Pešić potpuno izvan forme, da Šunjića zakači covid, da zoveš Alilovića da spašava stvari, da ubacuješ novog debitanta Kristiana Pilipovića (27) i nadaš se da će ti donijeti čudo odmah.
Nagađati možemo svašta, ali brojke su egzaktne. I kažu sljedeće: na aktualnom turniru hrvatski vratari imaju mizernih 23 posto obrana. Primjerice, francuski imaju 38 posto, danski 36 posto, ruski i češki 34 posto. Zanimljivo je pritom baciti i pogled na zadnjih 10 turnira koji nudi poprilično nezavidnu statistiku obrana naših vratara na velikim natjecanjima:
Nekakva referentna točka vrhunskih vratarskih izdanja počinje od 38 posto, a nerijetko je iznad 40. Jedini naš vratar u posljednjem desetljeću koji je bio na 38 posto je Stevanović na svom oproštajnom SP-u 2019., ali u ulozi drugog vratara i s puno manje udaraca od Šege koji je bio na 33.
Nije sve u statistici, niti u ukupnom broju obrana, niti je najbolji vratar uvijek onaj koji ima najbolju statistiku. Često se dogodi da je pet obrana u ključnim trenucima veće i važnije od 15 u ‘mrtvoj” utakmici. Šego je, recimo, na EP-u 2020. bio na 30 psto, ali su među njima bile neke ključne lopte koje su nas vodile prema finalu. Ali u to da su kvaliteta i doprinos vratara nemjerljiva i nenadomjestiva komponenta svakog rukometnog uspjeha nema ni zrna dvojbe.
A mi smo u proteklom desetljeću propustili nekoliko šansi za stati iza nekoliko vratara koji će biti uz bok Aliloviću i onda od njega preuzeti žezlo, pa ga prenijeti dalje. Uglavnom smo se kratkoročno krpali, baš kao što se krpamo i sad. A vratari su čudne biljke. Vratari trebaju povjerenje, mir, sigurnost. Tek onda će dati i vratiti. Ako su pravi. Točnije — ako struka odluči da su pravi. A kod nas struka nerijetko odlučuje na temelju nekih drugih kriterija i varijabli koje nisu isključivo igračka kvaliteta.
Istina je jednostavna, koliko god bila brutalna. Hrvatska trenutno nema vratara najviše svjetske klase, a onaj koji je toj razini najbliži uopće nije pozvan. Nikad nismo imali Omeyera, ali nije nitko. A mi smo sve naše vratare uglavnom mjerili mjernom jedinicom koju je postavio vjerojatno najveći ikad. Što je dosta nepravedno. To je kao da tražiš od svog nogometaša da igra kao Messi.
Pričati o radu s vratarima u hrvatskim klubovima je smiješno, jer klubovi ispod Zagreba i Nexea jedva mogu platiti trenere, kamoli trenere vratara. Ironijom sudbine, baš u Hrvatskoj egzistira najpoznatiji svjetski Kamp rukometnih vratara, na kojem već više od desetljeća hrvatski vratari i treneri drilaju i obučavaju inozemne vratarske nade. S obzirom na to koliko se u njih u Hrvatskoj ulaže, vratari su nam i više nego dobri.
Vratari su, u konačnici, tek dio momčadi. Važan i vidljiv dio, ali ipak samo dio. Naravno da je dobar vratar tek kruna dobre obrane ispred sebe, ali je isto tako vrhunski vratar sposoban dobru obranu učiniti odličnom.
Kad bi Gary Lineker imao pojma što je rukomet, vjerojatno bi rekao da je to sport u kojem 14 igrača nabacuje loptu po terenu, a na kraju uvijek pobijedi onaj čiji vratar nešto obrani.
A vratari su čudne biljke.
