Bronzana medalja sa posljednjeg Svjetskog rukometnog prvenstva u rukama je Slovenske rukometne reprezentacije. Potpuno neočekivano, ali sigurno zasluženo slovenski rukometaši iznenadili su sve ljubitelje rukometa u Sloveniji ali i u regionu. Jedan od najzaslužnijih za ovakav uspjeh je i selektor reprezentacije Slovenije, Veselin Vujović. Mlađe generacije ne pamte ga po njegovim igrama ali i kao vrhunski trener ostavit će dubok trag na rukometnoj sceni ovih prostora. Veselin Vujović vrhunski rukometni stručnjak, svoju rukometnu karijeru započeo je u RK Lovćen iz Cetinja. Nakon toga odlazi u šabačku Metaloplastiku, koja je tada bila jedna od vodećih jugoslavenskih klubova.
Nakon Šapca, otišao je u Barcelonu. U svojoj karijeri kao igrač osvojio je mnoga odličja kako na klupskom tako i na reprezentativnom nivou. Godine 1986. imenovan je za najboljeg športaša Jugoslavije, a dvije godine kasnije, bio je počašćen imenovanjem za prvoga Igrača godine IHF-a.
Vujović je bio član jugoslavenskih reprezentacija koje su nastupile na Olimpijadama 1984. i 1988. te su osvojile zlatnu i brončanu medalju, kao i na svjetskom prvenstvu 1986., gdje su osvajaju zlato.
Igračku karijeru završio je 2000. godine te je od tada radio na nekoliko trenerskih i selektorskih mjesta. U Skopju, sa klubom RK Vardar, osvojio je i prvo izdanje SEHA Lige. Dana 21. rujna 2014. postao je trenerom RK Zagreb sve do 17. listopada 2016. kada ga je uprava smijenila zbog četiri uzastopna poraza u Ligi prvaka. Danas radi kao selektor Slovenije, sa kojom je na proteklom Svjetskom rukometnom prvenstvu osvojio bronzanu medalju, sjajnom pobjedom nad reprezentacijom Hrvatske.
U razgovoru za portal Svijet Rukometa govorio je o proteklom Svjetskom rukometnom prvenstvu, uspjesima selekcija Slovenije i Hrvatske, stanju u bh. Rukometu i mnogim drugim temama.
Gospodine Vujović, za proteklo Svjetsko rukometno prvenstvo koje je odigrano u Francuskoj kažu da je najbolje organizovano Svjetsko prvenstvo u historiji takmičenja. Francuzi su uložili mnogo novca, kako bi sve bilo u najboljem redu. Slažete li sa ovom konstatacijom i kakav je Vaš doživljaj istog?
Igrački i trenerski trebalo bi mi malo duže vremena da se prisjetim svih takmičenja na kojima sam bio, i Svjetska prvenstva i Olimpijske igre, sigurno preko 20. Ja sam sa reprezentacijom Slovenije mnogo ranije došao u Francusku na pripreme, i u tu svu priču uključen sam mnogo ranije. Moram reći da što se tiće same organizacije, rada volontere, rasporeda takmičenja, smještaja u hotelima, sve je bilo na vrhunskom nivou. Takođe posebno bih pohvalio i jake mjere obezbjeđenje, koje su odradile sjajan posao. Policija nas je pratila stalno, čuvali su nas na svim lokacijama i u hotelima i u dvoranima i veoma je teško bilo doći do nas. Niko nije dozvolio da se poremeti takmičenje na bilo koji način te da sport bude iskorišten u neke druge svrhe, što je za posebnu pohvalu. Dakle organizacija je bila na vrhunskom nivou.
Rukometna reprezentacija Slovenije iznenadila je velikim uspjehom, bronzanom medaljom? Iskreno, da li ste očekivali da ćete postići takav uspjeh?
Ja ću biti iskren kao i uvijek što sam. Lagao bih kada bi rekao da nisam očekivao ovako jedan veliki uspjeh. Još dok sam bio trener Zagreba pa kada smo pobjeđivali velike ekipe, ili kada izgubimo od veoma snažnijeg protivnika, meni saradnici i prijatelji kažu, pa daj Vuja budi realan. Ja ne želim biti realan jer ne mogu da ubijedim svoje igraće da možemo doći do medalje ako sam realan. Cijelo prvenstvo išli smo korak po korak, ali kada smo ušli među 4 najbolje ekipe, ja sam rekao svojim igračima, a zašto ne bismo mi bili najbolji. Oni kažu nije to 4 od 4, to je 4 od 24. Ja se mnogo posvečujem samoj organizaciji utakmice i uvijek razmišljam na način da budem najbolji sa svojom ekipom.
Hrvatska rukometna reprezentacija posljednjih godina nalazi se u blagoj stagnaciji kada su rezultati u pitanju. Od njih smo navikli da se kući vraćaju sa medaljama ali evo ove godine prvi put u posljednjih nekoliko godina nisu bili favoriti za osvajanje medalje. Četvrtfinale u Riju, sada poraz od reprezentacije Slovenije u borbi za treće mjesto. Da li je ovo kraj zlatne dominacije hrvatskog rukometa ili početak nečeg novog?
Oni su u vrijeme selektora Slavka Goluže osvojili mislim tri bronzane medalje, i onda ih je počeo pratiti glas da nisu ekipa za finala. Stalno nekako u tim polufinalima ispadnu i onda igraju utakmice za bronzanu medalju. Nekoliko puta su bili favoriti a završavali su na trećem mjestu. U Kataru su završili na nekom 5 ili 6 mjestu, nakon čega je Rukometni savez Hrvatske odlučio da pruži šansu nekom drugom jer su smatrali da Slavko Goluža ne može više ostati na toj poziciji. Onda je odlučeno nešto sto je bilo logično po meni što sam i pozdravio. Legendarni rukometaš Ivano Balić koji je mnogo zadužio rukomet na ovim prostorima ali u svjetskim okvirima, postao je kordinator hrvatskog rukometa za rad sa reprezentativnim selekcija. On je za svog saradnika, predložio svog prijatelja, Metličića, velikog znalca i profesionalca. Potom su zajedno odlučili da Željko Babić bude novi selektor Hrvatske rukometne reprezentacije, do tada malo poznati trener. Malo je vodio Zagreb pa je potom otišao u Brest Meškov. Takva odluka za mnoge je bila veliko iznenađenje, ali ja koji sam poznavao Babića znao sam da je mlad i da je imao neke jako dobre ideje. Meni je to bilo ok, na prvom takmičenju pod rukovodstvom novog selektora napravili su nesto veliko. Sam je Babić rekao da im je Gospa donijela taj rezultat. Hrvatska reprezentacija, tada domaćina tog takmičenja, trebala je dobiti sa 11 golova razlike, iako su Poljaci bili favoriti. Hrvati su dobili sa 12 ili 14 golova razlike, sto je u rukometnim okvirima odjeknulo kao atomska bomba. Opet su u polufinali izgubili, i ostali su na nivou na kojem je hrvatski reprezentativni rukomet bio sa Golužom, i tada su napravili euforiju, doček na vrhuncu, slavili su početak rada novih mladih snaga, Balić, Metličić, Babić i drugi što je meni bilo logično. U svoj toj euforiji odlaze na Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo. Na Olimpijskim igrama su ispali u četvrtfinalu ali su bili sjajni. Na svjetskom prvenstvu nisu baš briljirali, dobro sa odigrali sa Španijom ali onda ponovo pad i loša igra protiv Norveške. Ponovo su izgubli medalju iako su ih svi vidjeli sa medaljom, ali eto Slovenija ih je spriječila u toj nakani. Ponovo im se dešava promjena na selektorskoj poziciji, iduće godine prvenstvo pred domaćom publikom gdje kao domaćini ulaze u red favorita. Imaju sjajne rukometaše i jako kvalitetne. Šta im može biti problem na putu ka uspjehu? Nisu naučili da pobjeđuju u velikim utakmicama. Kada idu na zlato i srebno oni idu na bronzu. Nije kraj, nego pauza, oni uvijek idu na velike rezultate. U Hrvatkoj će biti favoriti broj 1 a svakako uz veliku podršku domaće publike njihov kvalitet dovest će do rezultata i nove medalje.
Nastupe rukometne reprezentacije Hrvatske na ovom prvenstvu mnogi će pamtiti po crnim rupama u igri, pogotovo u drugom dijelu susreta. Vi ste im ukrali 8 golova razlike i uspjeli ste slaviti u tom susretu. Po Vama šta je osnovni problem takvog pada u igri, umor, pad koncetracije ili ipak nešto?
Trebalo bi uraditi dublju analizu, a svakako je da treba biti usko upućen u sva dešavanja oko reprezentacije da bi mogli dati konkretniji odgovor ali evo iz mog ugla. Prije svega faktor umora je bio prisutan ali u samoj pripremi utakmice, svi su kalkulisali na šok od poraza od Norveske što je tačno. Ja sam rekao svojim rukometašima, ako krenemo jako fizički, da će se osjetiti umor na Hrvatima, ali ako oni počnu da trče i ako im to dopustimo, tada će u njima proraditi adrenalin i vrlo brzo će da zaborave na poraze, a oni kao vrhunski sportaši su svi toliko spremni da novih 60 minuta istrče bez problema. U utakmici protiv nas igrali su jako dobro, dominirali su. U većem dijelu utakmice postizali su golove kada smo mi pravili tehničke greške. Na postavljen napad nisu davali golove. Mi kada smo počeli kontrolisati igru, i igrati 6 na 6, kod njih se pojavila nemoč i nedostatak ideje, i tada počinje nervoza. Bez obzira što će reći da je 8 golova razlike puno, ali svi oni koji prate rukomet, znaju da ako neko stane da je to malo da se stigne ako oni drugi trče. Za 20 minuta u rukometu može pasti 20 golova, onda će te shvatiti da 20 naprema 8 je razlika. Mi tada imamo 12 golova da raspolažemo sa njima. Tada smo osjetili to, a na sve to je uticao umor, nesigurnost, a mi nismo imali šta da izgubimo, počeli smo trčati i igrati odbranu. Smanjivanje rezultata došlo nam je kao vjetar u ledja, a trudili smo se. Ja nisam gledao tih 8 golova razlike, ponašali smo se kao da gubimo 2, kada stignemo ta 2 idemo dalje, i tako sve do nova 2 gola. Kada gubite 2 gola razlike imate volju, da idete dalje, to je veliki vjetar u ledja. Faktor sreće, i dosta toga bilo je na našoj strani. Da igramo jos utakmica nećemo dobiti na taj naćin ali tu smo dobili i ispasili historiju.
Mnogo godina ste u rukometa, reklo bi se dug sportski staž. Čudna neka hemija postoji između Vas i rukometa. Da li ste se zasitili rukometnog terena?
Taj osjećaj da sam umoran imao sam nakon povrtka sa Olimpijskih igara, kada sam nakon jednog dana odmora nastavio sa radom u Zagrebu, tada sam osjetio pravi umor. Ja sam kreativan trener ne ponavljam treninge, uvijek imam nešto novo što pripremim za svoje igrače, no taj dan naprosto sam išao i govorio sam sebi šta ču da radim. Nisam imao energije, ideje, potpuna praznina. Tada sam odlučio ili Zagreb ili Slovenija. Odlučio sam se za Sloveniju bez obzira na sjajne uslove u Zagrebu. U klubu radite aktivno 11 mjeseci dok u reprezentaciji radite 2 mjeseca. Ne mogu reći da sam tu odluku donio lako i iskreno mi je žao mi je što nisam u Zagrebu, tamo imam puno prijatelja i ljudi koje volim ali ta odluka u tom trenutku je bila najbolja za mene, a Zagrebu želim svu sreću ovog svijeta.
Moderni rukomet kakav se igra danas u mnogo ćemu se razlikuje od onog kojeg ste Vi igrali. Šta je ono što Vam možda ponajviše smeta u modernom rukometu i šta bi ste izmjenili?
Kada se vodite na ovom nivou to znači da sam se adaptirao na sve promjene. Današnji rukomet ima manjak kreativnosti u odnosu na naše vrijeme. Mi smo radili sa loptom dosta više, bilo je takoreći svega, lopta iza leđa, lopta kroz noge, Cepelini. Tada se rukomet igrao mnogo sporije pa je bilo vremena za sve. Danas je rukomet brz, snažan, mi nismo bili u teretani kao današnji rukometaši. Mi smo imali pripreme pred sezonu, eventualno zimi, a danas konstantno, svaka utakmica iziskuje posebne pripreme. Promijenio bih uticaj sudija, odluku o pasivnoj igri. Rukomet je jedini sport gdje sudija odlučuje kada trebaš šutnuti loptu i postići pogodak. Ne igram ja pasivno nego oni igraju fenomentalnu odbranu. Kada mi ograniči napad ja ću znati da trebam dati gol. Promijenio bih takođe da šut izvan 9 metara broji se kao dva gola. Krila bi u kontra napadu skakala sa 10 ne sa 4 metra. To otvara mnogo stvari, mada ima dosta toga za korekcije ali ne pitam se ja.
Roditelji danas imaju veliki uticaj na mlade igrače i ćesto su oni ti koji preuzimaju ulogu trenera. Mislite li da je to pravilan pristup u odgoju budućih sportaša i da li je to bila u tolikoj mjeri izraženo u vremenu kada ste Vi bili omladinac?
Na ulasku u dvoranu u Zagrebu stoji naslov „Roditeljima zabranjen pristup za vrijeme treninga“. Ne mogu gledati treninge, utakmice im ne mogu zabraniti, tu može doći svako. Ima roditelja i roditelja, logično je da se bave svojim djetom i žele im sve najbolje. Takođe ima roditelja koji zbog svojih neispunjenin snova pogrešno savjetuju djecu. Djeca bi igrala košarku ali eto roditelji ih guraju u rukomet zato što oni misle da tako treba. Moj savjet roditeljima je da im osnovni cilj treba da bude da svoju djecu sklone sa ulice, da se djeca igraju i zabave, druže sa drugom djecom, poštuju trenere, pomoćnike, sudije, da budu borbeni. Neko će uspjeti, neko će napraviti dobar rezultat, ali da ne prave traume djeci, da moraju uspjeti. Normalni roditelji su to shvatili.
Bili ste vrhunski igrač, danas ste vrhunski trener. Uspjeh kao i svaki drugi traži mnogo odricanja, truda, rada i discipline. Da li Vam je nekada bilo teško odreći se svega onoga što jedan vrhunski sportaš treba da ostavi po strani?
Naravno da je bilo veoma teško. Ja sam jedvaa stigao na vlastitu svadbu, propustio sam i mnoge rođendane, slavlja, nikad nisam bio na zimovanju npr. Za nas zima postoji samo u čizmama po gradu. Kada vidim slike ljudi sa planine ja to i ne osjetim. Puno sam propustio. Sada u Parizu su mi svi došli, supruga, kčerka. To se ne može platiti nićim, te emocije. Kada bih ponovo krenuo opet bi bio sportista, svega je bilo, povreda, tuge. Jedino mi je žao što nisam suprugu upoznao kroz rukomet, kao sportista.
U svojoj karijeri postigli ste mnogo, ostvarili mnoge uspjehe, podigli mnoge pehare, igrali za neke tada najbolje klubove, uspjeli praktićno sve ono što se moglo. Kakve su trenutne ambicije Veselina Vujovića
Ambicije su visoke jer ja razmišljam na način, koliko trenere je uspjelo da bude najbolji igrač pa najbolji trener. To je nešto, i to je veliki uspjeh, ja mislim da bi to postigao da u svojoj ekipi imam Vujovića kao igrača, ali imam Vujovića kao trenera svoje ekipe. Orjentisan sam prema narednom prvenstvu u Hrvatskoj, imam mladu ekipu, kvalitetnu, imamo veliku želju i naravno discipinu. Moj cilj je ako budem mogao da budem trener vrhunske ekipe koja ima ambicije osvajanja Lige prvaka.
Po Vama, trenutno najbolji rukometaš svijeta je?
Nikola Karabatić, tu su naravno i Domagoj Duvnjak, Mikel Hansen. Ti su ljudi timovi, bez njih njihove ekipe su različite ekipe. Oni gdje igraju te ekipe sve osvajaju.
Neuspjesi su sastavni dio svake profesije. Kako se vi mirite sa porazom?
Nikako, kada doživim poraz ne pričam, ne jedem, ne diraj me i sve tako do sljedeće pobjede. Kada gubim ja sam bolestan čovjek. Samo me pobjede lijeće i samo u tome uživam.
Najdraži uspjeh?
Zadnji uspjeh je nekako najslađi uspjeh, a one koje bih posebno istakao su osvajanje Lige prvaka sa Metaloplastikom, titula Prvak svijeta sa Jugoslavijom. Nekako 86. godina prošlog vijeka za mene je bila godina uspjeha. U toj godini izabran sam za najboljeg igrača svijeta u izboru Međunarodne rukometne federacije (IHF), a nešto kasnije izabran sam i za najboljeg sportistu Jugoslavije.
Koliko pratite rukomet u Bosni i Hercegovini, i nastupe rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine?
Rukometnu reprezentaciju pratim dosta više od klubskog rukometa. Znam da je Borac godinama dominirao, pa se tu potom pojavila i Bosna. Situacija je takva, čim nema para, nema kluba, malo ima para, malo nema para, pa hoće, pa neće. Ima tu i Izviđač iz Ljubuškog, Sloga iz Doboja, znam ja sve klubove, ali sve to zavisi od sponzora, i ogroman problem su finansije. U Bosni i Hercegovini i Rukometni savez je u problemima. Skoro sam pročitao u novinama da selektor plaća gostovanja nacionalnog tima. To je katastrofa, ne mogu da shvatim, ili država neće da se brine time, ili ti ljudi iz saveza neće da se sklone. Ja sam veliki navijač Bosne i Hercegovine, kada igra nogometna reprezentacija ja ostavim sve obaveze da mogu na miru gledati utakmicu. Meni je Bosna pri srcu jako puno i žao mi je sto je takva situacija u bh. Rukometu.
Bosna i Hercegovina, po mnogima nepresušna oaza sportskih talenata, vrhunskih igrača, trenera, sportskih radnika, nikako da ostvari neki veći i zapaženi uspjeh. Trenutna situacija u bh. rukometu je veoma teška, koja je dijagnoza za uspješan oporavak rukometa u BiH.
Uspješan oporavak bi bila jedna jaka liga, jako Goražde, jaka Bosna, jak Izviđač, Borac, puno tih nekih rukometnih centara. Jaka liga je osnov svega. Par ekipa evropskog formata. U BiH su jako loši uslovi, nema mladih igrača, djeca rano odlaze inostranstvo, reklo bi se da je bh. rukomet samoubistvo iz zasjede. Nažalost ali smatram da u skoro vrijeme neće doći do napretka.
Nekako Vas ovih dana „razvlače“ na sve selektorske pozicije u regionu, Vaše ime spominjalo se u anketama za novog selektora Hrvatske, izjavili ste da bi klupa Crne Gore bila vrhunac Vaše karijere. Ima li Bosne u svoj toj priči? Vidite li se kao selektor Bosne i Hercegovine?
Prosto nevjerovatno je da kada se pokreće priča selektora Srbije ili Crne Gore, ja budem tu kao ime koje se stalno vrti kao najbolji izbor, ali niko do sada nije došao i popričao sa Veselinom i upitao me da li ja želim da radim taj posao. Sada kada sam postigao rezultat, svi hoće da budem selektor tih zemalja. Gdje ste bili prije. Što se tiće BiH bila bi mi čast, zbog emocija. Puna srca bi bio selektor rukometne reprezentacije BiH, ali trenutno nema mogućnosti za tako nešto. Mislim da bih puno napravio sa BiH jer BiH ima sjajne rukometaše.
Ovih dana aktuelna je i vijest da je u Vašem rodnom Cetinju organizovana radna grupa za spas rukometnog kluba Lovćen, angažovali su se mnogo čak i gradska uprava. Dolaze li bolji dani za rukomet u Cetinju?
Poznato mi je to i drago mi je da se tako nešto dešava jer ne smije se dozvoliti da da priča stane. Ja ću pomoći, donacijama ili bilo ćime, onoliko koliko mogu, jer kako sam rekao klub ne smije nestati. Imaju sjajnu školu rukometa. Bitno je da se izbore da klub ostane na nogama, ne moraju sada biti prvaci Crne Gore, može tu biti pauza u rezultatima, ali za par godina će izboriti uspjeh. Podržavam inicijativu i nadam se da će uspjeti u svojim namjerama.
I na kraju, rukometnog čarobnjaka moramo upitati za formulu uspjeha?
Formula uspjeha je da voliš ono sto radiš, da u svemu tome budeš svoj. Imam tu formulu, ja kažem da više volim umrijeti na nogama, nego da živim na koljenima. Voli ono što radiš, napreduj, radi, slušaj, uči, jer onaj ko pomisli da zna sve on je pogriješio.
Svijet Rukometa
