Rukometni Mozart. Rukometni Jordan. Mađioničar. Najbolji rukometaš ikada. Ovo su samo neki od nadimaka koje je Ivano Balić dobio kroz svoju zadivljujuću karijeru. Olimpijski i svjetski prvak, osvajač osam medalja sa Hrvatskom, osvajač 13 trofeja, IHF igrač godine, četiri puta MVP na velikim rukometnim događajima, tri puta član All star tima na EHF EURO, Olimpijskim igrama i španjolskoj ligi, i harizmatični igrač koji je ostavio trag u rukometu u narednim decenijama. U novoj epizodi serije Ovo sam ja Ivano Balić govori o svom putu, ljubavi prema rukometu i važnim trenucima svoje karijere.
Ovo sam ja: Ivano Balić
Moji roditelji Žarko i Stjepanka su bili rukometaši. Već sada možete reći da moj put ne može voditi nigdje drugdje osim u sport. Oboje su igrali u Italiji, tako da sam ja proveo svoje djetinjstvo tamo, u blizini rukometnog terena.
Za mene je bilo normalno da sam se i ja okušao u sportu. Međutim, na opšte iznenađenje, rukomet nije bio moj prvi izbor. Kada smo se vratili u Split, moj rodni grad, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao da igram fudbal u Hajduku. Nakon toga sam se okušao u vaterpolu i kada sam imao 13 godina, učlanio sam se u lokalni košarkaški klub.
Zašto košarka? Mislim da sam dobio motivaciju nakon što sam igrao sa drugom djecom na vanjskom terenu u školi. Shvatio sam da nisam tako dobar i želio sam da napredujem. Ipak, veliku ulogu imala je Jugoplastika. Ekipa s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem bila je jedna od najvećih inspiracija za sve, a posebno za djecu u Splitu. Jugoplastika je bila tim iz snova, osvojivši tri uzastopne titule prvaka Evrope. Vremenom je to postala moja ljubav i uživao sam da idem na trening. Košarka je i dalje jedan od mojih omiljenih sportova, ali s vremenom je ta ljubav počela polako da nestaje.
Nekoliko godina kasnije, kada sam imao oko 16 godina, počeo sam da igram rukomet paralelno sa košarkom. Međutim, ubrzo sam shvatio da je rukomet mjesto gdje se najviše uklapam. Bila je to zaboravljena ljubav koju su već podmetnuli moji roditelji i moje djetinjstvo kraj rukometnog terena.
Sve je počelo kada sam sa prijateljem otišao da gledamo utakmicu između Splita i Metkovića, koji su tada igrali u drugoj ligi. Tu sam naleteo na Mate Bokana, koji je bio očev saigrač. Mate je bio trener u Splitu i rekao mi je da dođem na trening, da se okušam u rukometu. Kako je i moj prijatelj bio rukometaš pristao sam da dođem.
A ostalo je historija.
Zanimljivo, nisam odmah rekao roditeljima da sam počeo da igram rukomet. Kasnije su saznali. Ipak, oni su bili i ostali moji najveći podržavaoci. Tokom čitave moje karijere, nikada nisu pokušali da mi daju savjet, niti su pokušavali da utiču na mene. Pustili su me da budem ono što jesam, ponekad tvrdoglav, ali pravedan i pošten. Prema svima, od oboje sam izvukao najbolje što se tiče stila igre. Ispostavilo se da je to odlična mješavina.
Ne znam šta me je učinilo igračem kakav sam bio. Mislim da je, osim mojih roditelja i okoline, na mene najveći uticaj imalo gledanje svih vrsta različitih sportova, igranje košarke, rad na treninzima za poboljšanje. Mislim da iz skoro svakog sporta možete naučiti nešto korisno, uzeti neki element koji bi vam mogao pomoći u rukometu, probati to na treningu i vidjeti šta je moguće, a šta ne. Ali neki od mojih prepoznatljivih poteza došli su spontano.
Moj karakter, ta tvrdoglavost pratila me je kroz karijeru. Nekima se to možda nije svidjelo, ali mislim da se na kraju pokazalo da je to dobro imati u sportu. Nikad ne odustaj! Odgajani smo sa tom izrekom. I to je izvor tvrdoglavosti. Vjerovati da se sve može postići, pobijediti čak i kada niko ne vjeruje i s vremenom se vraća.
Počeo sam igrati rukomet u Splitu; svi to znaju, ali malo ljudi zna da sam se prvi put registrirao kao igrač u Italiji. Moj otac je sklopio dogovor sa Cassano Magnagom nekoliko mjeseci nakon što sam počeo da se bavim rukometom, a ja sam otišao tamo da igram finale njihove omladinske lige u junu. Nagrađen sam kao najbolji igrač i s tim sam se vratio u Split.
Split (Brodomerkur) je tih godina bio jako dobar tim. Dvije godine zaredom bili su drugoplasirani i bio sam srećan što sam dobio priliku da budem sa prvim timom. Nisam puno igrao, ali sam stekao iskustvo. Nakon te dvije godine otišlo je mnogo igrača, a sa malo novih, ekipu su uglavnom činili domaći momci iz Splita, uključujući i mene.
Tada sam počeo da igram sve bolje, polako gradeći svoj stil igre. I gdje sam odigrao svoje prve evropske utakmice u EHF kupu.
Za vrijeme mog boravka u Splitu, moram reći, Sándor Bajusz mi je puno pomogao. Tokom cijele karijere volio sam puno razgovarati sa starijim igračima. Znao sam da mi mogu pomoći i dati savjet i Bajusz je tada uzeo jednog za tim. Saradnju dva igrača na terenu, mislim da smo tada doveli do savršenstva. Razumjeli smo se samo gledajući jedni druge. To mi je jedno od najsvjetlijih uspomena na Split.
Nakon Splita došao je Metković. U Metkoviću sam nadogradio ono što sam znao i u sezoni 2000/01 prvi put sam dobio priliku da igram u EHF Ligi šampiona. Imali smo jak tim, dosta smo trenirali i na neki način me vrijeme u Metkoviću pripremilo za ono što je uslijedilo kasnije u mojoj karijeri. Imam lijepe uspomene iz Metkovića prije nego što sam se prvi put preselio u inostranstvo.
Ostao sam u Metkoviću još jednu sezonu nakon što smo osvojili Svjetsko prvenstvo 2003. U to vrijeme nisam mogao naći klub koji bi zadovoljio moje potrebe u pogledu razvoja. Dvonedeljni turnir u Portugalu pokazao mi je da sam dobar, ali sam želio da budem potpuno siguran u svoj sljedeći izbor kluba.
Moja najveća želja tada je bila da se pridružim Portland San Antoniju u Pamploni. Saznao sam da oba centralna beka odlaze i da Jackson Richardson ostaje. Uradio sam sve, zvao sve koje sam znao, samo da bih dobio priliku da potpišem za njih. Hvala Bogu, uspio sam.
Tokom rukometnog sazrijevanja imao sam samo jednog uzora – Džeksona Ričardsona. Danas smo veliki prijatelji. Možete li to zamisliti? Mislim da je zaista rijetko da imate uzora kojem se divite, gledate ga kako igra i jednog dana vam život pruži priliku da se igrate s njim i da postanete prijatelji. Za mene je to jedna od najljepših stvari koje ti rukomet može dati: Prijatelje.
Prvi put preseljenje iz svoje zemlje i svojih prijatelja nije lako. Morate upoznati nove prijatelje, prihvatiti kulturu i novo okruženje. Puno je posla da se prilagodiš da budeš miran i zadovoljan, potpuno posvećen nečemu što voliš, rukometu.
Kada se pridružite pravom timu, počinjete da igrate sa lakoćom jer s vremenom počinjete da se dobro razumijete. Trebalo mi je malo vremena da se tamo prilagodim, ali kada sam to konačno uradio, bilo je nevjerovatno.
Prva godina je bila godina mog učenja i spoznaje da možda neću sve dobro. Kad sam bio u Splitu i Metkoviću, igrali ste sa momcima koji su dijelili isti pogled, sa igračima koje ste godinama poznavali i bilo je mnogo lakše. Stoga sam u Pamploni počeo da gledam utakmice, analizirajući svoje saigrače. Shvatio sam da mi je lakše da se prilagodim njima nego obrnuto. Španci igraju drugačiji stil rukometa, imaju drugačiji pristup treninzima, opušteniji su i drugačije shvataju sport.
Pamplona mi je izuzetno pomogla da se razvijem na mnogo različitih načina. I to je mjesto gdje je počeo broj 34 na mojim leđima. Kada sam počeo da igram rukomet, dobio sam broj 3. U reprezentaciji je bio broj 4 jer je broj 3 bio zauzet. Kada sam prvi put prešao u Pamplonu, oba broja su bila zauzeta i tada sam odlučio da uzmem 34. I ostao je moj broj do kraja klupske karijere.
Portland San Antonio mi je dao četiri prelijepe godine igranja vrhunskih mečeva u Španiji i EHF Ligi šampiona. Nažalost, nikada nisam osvojio evropski trofej. Najbliže sam tome bio sa Portlandom.
U sezoni 2004/05 stigli smo do finala nakon što smo završili prvi u grupi i usput eliminisali Ademar León, Barcelonu i Veszprém. U finalu? Ciudad Real sa vrhunskim sastavom, među kojima su Hrvati Petar Metličić i Mirza Džomba, moji reprezentativci, i jedan momak koji je odlučio meč – Arpad Šterbik.
Jedino čega se sjećam iz te utakmice je zid na golu Ciudad Reala. Šterbik je bio nevjerovatan i ako mene pitate, on je jedan od najboljih, ako ne i najbolji golman svih vremena. U svakoj ključnoj utakmici za Ciudad Real, bio je čovjek utakmice. I to je ponovio toliko puta tokom svoje karijere. Oba tima su imala odlične igrače, ali on je bio taj koji je pravio razliku. Mislim, dali smo samo 19 golova kod kuće protiv njih.
To što nisam osvojio EHF Ligu šampiona nije za mene žal. Naravno, bilo bi lijepo da smo ga osvojili, ali da budem iskren, danas razmišljam o tome kada neko to pomene. Međutim, kada sam još uvijek aktivno igrao, naravno, to mi je bilo na umu. Pogotovo tokom posljednjih nekoliko godina moje karijere, jer sam znao da će uskoro doći kraj.
Sada, kada pogledam unazad, jednostavno nije trebalo da bude. Kada razmišljam o svemu ostalom što sam radio tokom karijere, gdje sam igrao, sa kim sam igrao, kako sam igrao, koje sam trofeje i medalje osvojio ili gdje sam mogao da podijelim svoje znanje, mislim da je to pravi uspjeh moje karijere. I ponosan sam na sve što sam uradio.
Ipak, tokom svoje karijere dobio sam mnoge pojedinačne nagrade. U tom trenutku imaju neko značenje, ali ne znače ništa kasnije ako nisi uradio nešto veliko sa svojim saigračima. Da, oni su potvrda da radite nešto kako treba, ali ne znače da morate prestati raditi. Uvijek morate raditi više i ciljati visoko. Sve moje pojedinačne nagrade zajedno ne vrijede kao moja prva zlatna medalja s Hrvatskom.
Hrvatska je imala ogroman uspjeh početkom 1990-ih, ali kako se približavala 2000. stvari su se promijenile. Otišao sam na svoj prvi veliki događaj, EHF EURO 2002, kada je Hrvatska završila posljednja.
Biti olimpijac i osvojiti olimpijsko zlato je nešto posebno, ali ću uvijek najviše pamtiti zlato iz Portugala. Nastavit ću to govoriti. Mnogi bi rekli da je 2002. bila nesrećan turnir za nas, ali ako pogledate kroz sve rezultate koji su uslijedili, sve te lijepe priče, rekao bih da je to bila dobra stvar za nas.
U Portugal smo otišli kao autsajderi, niko ništa nije očekivao od nas. Znali smo da smo dobri, ali nismo mogli ni zamisliti šta će se dalje dogoditi. Tamo je sve posjelo na svoje mjesto i ta zlatna medalja je učvrstila svaki uspjeh kasnije u našim životima.
Da li mislim da smo mogli osvojiti više medalja? Definitivno da. Mada, sada kada pogledam unazad, sve je ispalo kako je trebalo da ispadne.
Znam da sam dao svoj maksimum, zadnju kap znoja, ne samo za reprezentaciju već i za svaki klub u kojem sam igrao. Zaista mislim da je sve što sam uradio u karijeri i sve što je moja generacija dala rukometu, slijedeći korake onih koji su bili prije nas, zadivljujući uspjjeh. Opet, sa reprezentacijom, evropski trofej je jedini koji nedostaje u kolekciji. Jednostavno nije bilo suđeno.
Nakon Olimpijskih igara u Pekingu 2008. vratio sam se u Hrvatsku, u Zagreb. Zagreb je imao ideju da napravi sjajan tim koji bi mogao doći do finala. Za mene je bila normalna stvar vratiti se u svoju zemlju i pokušati napraviti velike stvari s hrvatskim klubom i možda osvojiti Ligu prvaka.
Vrlo brzo smo postigli dogovor i sve je bilo zabavno i igra dok se nisam povrijedio samo mjesec dana nakon početka utakmica. Povrijedio sam leđa, pa čak i cijela moja karijera i normalan život bili su pod znakom pitanja.
Zagreb je imao odličnu ekipu i skoro smo stigli do željenog cilja. U moje četiri godine tamo smo igrali dva Posljednja 16 kola i dva četvrtfinala. U oba četvrtfinalna meča Zagreb je izgubio od Kiela nakon neriješenog rezultata na svom terenu da bi izgubio u Njemačkoj, prvi put sa četiri (27:31), a drugi put sa šest (27:33).
Opet, nakon nove Olimpijade, ovaj put u Londonu 2012, promijenio sam klub. Zagreb mi nije produžio ugovor jer su nakon te četiri godine krenuli u različitim smjerovima, a ja sam želio opet dobiti novo iskustvo izvan Hrvatske. Vratio sam se u Španiju, to je bila moja želja. Uvijek bih birao Španiju jer mi se jako sviđao kako pristupaju rukometu, treninzima i njihovom sportskom mentalitetu.
Dobio sam poziv od Talanta Dujšebaeva da mu se pridružim u Atletico Madridu i ubrzo smo se dogovorili. To je bila posljednja godina tog kluba. U prvih sedam dana priprema Šterbik je otišao u Barsu, povrijedio se José Hombrados, a mi smo ostali bez golmana. To je nešto što je obilježilo tu sezonu u klubu. Bio je to početak kraja za veliki klub kao što je Atlético Madrid.
Na kraju te sezone već sam razmišljao o penziji. Nisam bio siguran da li da to uradim ili ne, ali u isto vreme ljudi iz HSG Wetzlar su bili uporni i na kraju sam popustio i preselio se u Nemačku.
Nisam znao mnogo o timu, ali kada sam stigao tamo, bio sam pozitivno šokiran. Imali smo dosta mladih igrača. Znate, kada dođete do one tačke u karijeri kada ne možete da igrate na visokom nivou, da se borite za trofeje, onda treba da izaberete mjesto gde možete da budete učitelj, da prenesete svoje znanje mlađim igračima i da im pomognete na bilo koji način. I to mi se jako svidjelo u Wetzlaru, gdje sam ostao dvije godine.
Posljednjih šest meseci u Wetzlaru, shvatio sam da je vrijeme da se povučem. Moje tijelo nije moglo pratiti ritam i trening. Penzija mi nije bila teška i već sam znao šta želim da radim u životu nakon igračke karijere. Znam da ako sam želio da uživam u životu i da budem u mogućnosti da se igram sa svojom djecom bez da osećam bol u tijelu, morao sam da odustanem.
I znate, porodica vam daje stabilnost i na terenu i van njega. Njihova sreća je dodatni faktor u svakom vašem koraku u karijeri. Oni su vaša zvijezda vodilja i danas sam ponosan na svoje sinove Dina i Vigu, i kćer Nolu.
Kako se bližio moj odlazak u penziju, sklopio sam ugovor s Hrvatskim rukometnim savezom da radim s mladim generacijama u Hrvatskoj. Rad sa djecom je nešto što sam oduvijek želio da radim, i uvijek sam želio da budem mentor, kao stariji brat tim mladim igračima. Jer znam koliko mi je bilo teško kad sam bio mlađi i šta mi je značilo kada su stariji igrači bili uz mene.
Oduvijek sam vjerovao da je rad s djecom važniji posao nego biti trener kada svi odrastu. Pružiti im pomoć, usaditi prave temelje i vrijednosti. Za mene je super. Ako samo jedan klinac od 100 njih posluša vaš savjet i sluša vas, već ste uspjeli.
Danas je lakše uticati na mlađe generacije i informacije se mogu dostaviti mnogo ranije. Ali mislim da smo u prošlosti više živjeli sportom. Imam osjećaj da mlađe generacije ne zanima prošlost svog sporta, ljudi koji su postavili put onome što je rukomet danas, a ne samo rukomet. Zar vas istorija ne inspiriše da postanete dio tih 20 godina od sada? Znao sam da to želim.
Zato sam sa Petrom Metličićem osnovao i školu rukometa u Splitu, kasnije radio na mnogim rukometnim kampovima, preuzeo posao koordinatora mlađih uzrasnih kategorija u savezu, Respect Your Talent ambasadora itd. U reprezentaciju sam se vratio i preuzeo ulogu pomoćnog trenera, prvo Željka Babića, a sada glavnog trenera Hrvoja Horvata.
Trudim se da pomognem svima koliko mogu i volim da radim ovaj posao.
Moja glavna poruka svim mladim igračima je da date svoj maksimum i dajte se onome što radite. Ne samo u rukometu nego i u životu. Ne uzimajte obrazovanje zdravo za gotovo i idite putem koji je dobar za vaš napredak.
Kad bih mogao da se vratim u prošlost i upoznam sebe mlađeg, imao bih samo jedno da mu kažem: Dobro si uradio!
Ivano Balić
